Sva hvala pripada Allahu subhanehu ve tea'ala, i neka je salavat i selam na Njegova poslanika Muhammeda sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je poslat kao milost čovječanstvu, na njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve one koji budu slijedili njegov sunnet do Sudnjeg dana.
Od Usame bin Zejda, radijallahu ‘anhuma, se prenosi da je rekao: „Upitao sam Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme: „O Allahov poslaniče, nisam primjetio da i jedan mjesec više postiš od ša’bana?“ Reče: „To je mjesec prema kome su mnogi ljudi nemarni. Nalazi se između redžeba i ramazana. To je mjesec u kome se uzdižu djela Gospodaru svih svjetova, a ja volim da se moja djela uzdignu dok postim!“[1]
Ibn Redžeb, Allah mu se smilovao, je rekao: „Post u ša’banu je vrijedniji od posta u svetim mjesecima, Najbolje dobrovoljno djelo je ono koje bude blizu ramazana, prije i poslije njega. U odnosu na farzove, ono naspram posta ima stepen pritvrđenih sunneta koji se izvršavaju prije njega i poslije, a koji upotpunjuju nedostatke farzova. Tako isto je i post prije i poslije ramazana. Pa, kao što su pritvrđeni sunneti namaza vrijedniji od onih koji se općenito obavljaju, tako isto je i post, prije i poslije ramazana, vrijedniji nego li kada se čini u nekom drugom vremenu.“
Riječi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme: „To je mjesec prema kome su mnogi ljudi nemarni. Nalazi se između redžeba i ramazana.“, nam ukazuju na neke pouke. Naime, nakon što ljudi budu obuzeti činjenjem ibadeta u dva veličanstvena mjeseca, u redžebu i ramazanu, oni često zapostave blagodati koje ima mjesec ša’ban. Mnogi ljudi misle da je post u mjesecu redžebu vrijedniji nego u ša’banu baš zbog toga što je redžeb sveti mjesec, a to je neispravno. Hadis nam ukazuje i na to da nije uvijek pravilo da će nešto biti vrijednije, što inače bude čuveno po svojoj vrijednosti u datom vremenu, ili mjestu pa čak i u pogledu samih ljudi, od nečega mimo toga. U njemu je i dokaz o vrijednosti činjenja nafile u vremenu dok je većina ljudi pasivna ili nemarna prema ibadetu. To je razlog što su neki naši ispravni prethodnici (selef) nastojali da ožive vrijeme između jacije i sabaha sa nafila namazom, govoreći da je to vrijeme nemarnosti. Također, voljeli su da učestalo čine zikr na pijaci, jer su tada ljudi obuzeti kupoprodajom i nisu skloni aktivnom ibadetu!
Za nafilu u vremenu dok su ljudi nemarni se veže slijedeće:
Prije svega, treba znati da je dobrovoljno djelo (nafila) vrijednije ako se čini skriveno, naročito kada je riječ o postu, jer je post tajna između roba i njegovog Gospodara. Zbog toga je rečeno da njemu nemože nauditi rija’ (pretvaranje). Neki naši prethodnici su u postu provodili i po nekoliko godina, skrivajući ga da niko ne zna! Izlazili bi iz kuće na pijacu sa dva zavežljaja hrane kojeg bi udjeljivali kao sadaku, te bi postili a njihovi ukućani su mislili da su pojeli hranu, a trgovci na pijaci bi mislili da su jeli kod kuće.
Također, dobro djelo je napornije po dušu čovjeka ako ga čini u vremenu nemara i pasivnosti. Zbog toga je i vrijednije, jer je lakše učiniti nešto što svi ljudi čine, nego kada to čine rijetki pojedinci. Onda kada se raširi nemarnost, tada se osjeti veliki teret kod onih koji su u tom vremenu trezveni i ozbiljno prilaze ibadetima Uzvišenom Allahu.
Tome u prilog ide i hadis kojeg je zabilježio imam Muslim od Mu’kela ibn Jesara, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Ibadet u vrijeme heredža[2] je kao učinjena hidžra meni!“[3]
Dakle, to je činjenje ibadeta u vremenu fitne i iskušenja, jer obično u tim trenutcima ljudi slijede svoje lične prohtjeve, pa onaj koji ga čini biva izložen velikom naporu.
Mjesec ša’ban je kao trening za bolji doček ramazana. Zbog toga vjernici u njemu inteziviraju svoje ibadete, pa poste, češće uče Kur’an i udjeljuju sadaku. Neki rekoše da je to mjesec učača Kur’ana! Kada bi nastupio ša’ban, Habib ibn ebi Sabit bi znao kazati: „Ovo je mjesec učača Kur’ana“.
Također se kaže za Amra ibn Kajsa el-Mula’ija da je on, kada bi nastupio mjesec ša’ban, imao običaj da se zaključa u svoju sobu i posveti se učenju Kur’ana.
[1] Nesai, Es-sunenus-sugra, br. 2329.
[2] Herdž je smutnja ili fitna, vrijeme masovnih ubijanja i nereda u kojem ljudi ne razlikuju dobro od zla, halal od harama, vrijeme u kojem će ljudi haram smatrati halalom zbog njegove raširenosti.
[3] Muslim, Sahih, br. 2948.
