VAŽNOST I VRIJEDNOST VREMENA

Sva hvala pripada Allahu subhanehu ve tea’ala, i neka je salavat i selam na Njegova poslanika Muhammeda sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je poslat kao milost čovječanstvu, na njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve one koji budu slijedili njegov sunnet do Sudnjeg dana.

Rekao je Uzvišeni Allah: ”Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje”. (El – Asr, 1–3)

Poznato je da mufessiri (komentatori Kur’ana) kažu da, ako se Uzvišeni Allah zaklinje nečim od Svojih stvorenja, to je zato da bi skrenuo pažnju ljudima na to i ukazao na veliku korist i značaj onoga čime se zaklinje.

Rekao je imam Šafija, rahimehullah: ”Da je Allah objavio samo ovu suru kao dokaz stvorenjima, bila bi im dovoljna”[1].

Sura El – Asr jedna je od najkraćih kur’anskih sura, ali je zbog pouka i poruka koje se u njoj nalaze izuzetno značajna. Tako se prenosi predaja[2] u kojoj stoji da bi dva ashaba, kada bi se rastajali, obavezno jedan drugom učili ovu suru, nakon čega bi se selamili.

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Dvije su blagodati oko kojih su zavarani mnogi ljudi: zdravlje i slobodno vrijeme”[3].

Rekao je Hasan el – Basri, rahimehullah: ”O sine Ademov, ti si doista vrijeme, pa kada prođe dan, nestao je dio tebe”[4].

Prenosi se da je jedan čovjek došao kod halife Harun er – Rešida i rekao: ”Doista mogu da učinim nešto što nisu u stanju ostali ljudi”, te mu je odgovorio halifa: ”Pokaži nam šta imaš”, pa je ovaj čovjek izvadio kutiju punu igala i zabo jednu u zemlju, a zatim počeo bacati iglu po iglu, sve dok se nije svaka igla zabola u otvor prethodne igle. Stajao je čovjek ponosan zbog onoga što je učinio i očekivao je ogromnu nagradu od halife. Međutim, halifa je naredio da bude bičevan sa stotinu udaraca bičem i da mu se udijeli sto zlatnika. Prisutni su bili zaprepašteni odlukom halife, na što im on reče: ”Dao sam mu sto zlatnika zbog njegove vještine i spretnosti, a bičevan je sa stotinu udaraca bičem jer koristi inteligenciju u ono što nema nikakve koristi”.

Isto tako, ako pogledamo danas kako mnogi ljudi žive i u šta troše svoje vrijeme, pitamo se kakva li bi njihova nagrada bila!? Čovjek koji se spominje u prethodnoj priči je vježbao gađanje, što se donekle možda i moglo opravdati, jer bi ta vještina mogla koristiti u mnoge svrhe. Međutim, danas mnogi svoje dragocjeno vrijeme troše u igranju igrica (tzv. Playstation), bespotrebnim raspravama na fejsbuku, gledanju tv serija, u nekontrolisanom fotografisanju i selfijima, i tako redom. Ono što žalosti vjerničko srce je, okupiranost ljudi ovakvim besposlicama u odabranim i blagoslovljenim noćima, a posebno kada su u pitanju oni koji se pozivaju na selefizam, oni koji bi trebali biti posvećeni ibadetu poput selefa (ispravnih prethodnika) tj. onih na koje se pozivaju. Zamislite samo da se najodabranija noć – noć kadra, koja je vrijednija od hiljadu mjeseci, dočekuje i ispraća na takav način. Ta zaista onaj, ko bude propustio dobro ove noći, uskraćen je svakog dobra.

Kada bismo pogledali način provođenja vremena selefa tokom mjeseca ramazana, našli bismo da smo jako daleko od onoga na čemu su oni bili. Navodi se da su neki od njih na noćnom namazu uz ramazan učili cijeli Kur’an svake tri noći, neki svakih sedam, neki svakih deset. Učili bi Kur’an i na namazu i van namaza. Katade, rahimehullah, bi uvijek, svakih sedam dana, činio hatmu, a u ramazanu bi to činio svaka tri, a u zadnjoj njegovoj trećini svaku noć. Kada bi nastupio ramazan, imam Zuhri, rahimehullah, bi ostavljao čitanje hadisa i sjedenje sa učenima, a posvetio bi se učenju Kur’ana iz mushafa. Sufjan Es – Sevri, rahimehullah, bi kada nastupi ramazan, ostavljao sve ibadete i posvećivao bi se isključivo učenju Kur’ana[5].

Možda će se ljudi pravdati riječima kako mi nemamo bereketa u vremenu poput naših prethodnika, ili da nemamo vremena za bavljenje korisnim stvarima. Međutim, dan u vrijeme selefa je trajao 24 sata, isto kao i danas. Stoga, niko nema opravdanja. Odgovor na pitanje zašto mi ne iskorištavamo mubarek noći u ibadetima, već u besposlicama, nalazi se u našim motivima i ambicijama. Pa tako, čovjek kada nešto želi teži ka tom cilju i uporno se trudi da ga i ostvari. Čovjek koji sebi postavi visoke ambicije i posveti se onome što je vrijedno, a kloni se onog niskog i bezvrijednog, na najbolji način iskorištava vrijeme i takvo ponašanje je odličje mu’mina!

Kaže dr. Sa’d el – Utejbi, o uvaženom šejhu Abdullahu b. Abdur – Rahmanu el – Gudejjanu[6], rahimehullah: ‘Puno je učio Kur’an i provodio vrijeme u ibadetu. Prenio mi je njegov sin Muhammed da, kada je jednom prilikom krenuo autom na put sa šejhom za Taif[7] i još nismo izašli iz Rijada, on mi je rekao: ‘želim učiti Kur’an’! Pa je počeo suru Fatiha, ušli smo u Taif a on je pri kraju hatme. To je otprilike oko osam sati!”[8].

Ovo je jasan dokaz da i mi možemo. Onima, koji tečno uče Kur’an, potrebno im je 20-ak minuta za jedan džuz (u prosjeku jedna minuta po stranici). Ako pomnožimo 20 minuta sa 30 džuzeva, dobijamo rezultat od 10-ak sati.

Također, jedan od najsvjetlijih i najljepših primjera na našim prostorima je uvaženi alim Mehmed Handžić[9], rahimehullah, čovjek koji je živio samo 38 godina, a koji je iza sebe ostavio dubok trag i veliki doprinos zajednici muslimana. U toku svog relativno kratkog života, Handžić je napisao i objavio preko tri stotine radova, kraćih i dužih, što je jedna cijela biblioteka. Kad se još uzme u obzir da je sve to uradio za šesnaest godina, koliko je proteklo od prvog objavljenog članka do njegove smrti, tek tada ćemo spoznati vrijednost ovog istaknutog alima.

Na kraju možemo zaključiti da je naš život ono što radimo, i što smo više zauzeti bitnim i korisnim stvarima to smo i mi sami bitniji. Kako živimo i u šta provodimo vrijeme, u takvom stanju ćemo preseliti i napustiti ovaj svijet, a u kakvom stanju preselimo tako ćemo biti i proživljeni. Pa hoćemo li uzeti pouku!?

Molim Uzvišenog Allaha da nam pomogne da se trgnemo iz nemara i ljenosti, da se uposlimo hajrom, kako bismo bili od koristi prvenstveno samima sebi, a zatim i svojoj zajednici.

Prof. Ferid Aljović

U Rijadu, 30. maj 2020. / 07. ševval 1441. h.g.


[1] Šejhul islam Ibn Tejmijje, Medžmu’ul fetava (28/152), Ibn Kesir, Tefsir ibn Kesir (1/203).

[2] Ebu Davud, Sunen ebi Davud, poglavlje o zuhdu, br. 417, Bejheki, Šu’abul iman (6/501).

[3] Buhari, Sahihul Buhari, poglavlje o rikaku (ono što raznježuje srca) te o tome da nema pravog života osim ahiretskog života, (3/1822), br. 6412.

[4] Ebu Nu’ajm el – Isfahani, Hiljetul evlija (2/148).

[5] Ibn Redžeb el – Hanbeli, Letaiful – me’arif, str. 245.

[6] Šejh Abdullah b. Abdurrahman el-Gudejjan je bio član Vijeća velikih učenjaka (ar. hej’et kibaril-ulema), i član Stalne Komisije za naučna istraživanja i fetve (ar. el-ledžnetu ed-da’ima) u Saudijskoj Arabiji. Preselio je na ahiret 01.06.2010. godine u 84-oj godini života.

[7] Taif je grad u Saudijskoj Arabiji. Nalazi se u Mekanskoj pokrajini i regiji Hidžaz, na nadmorskoj visini od 1879 metara, 100 kilometara jugoistočno od Meke. U ovom gradu živi oko milion stanovnika. Svako ljeto zbog svježije klime mnogi učenjaci se sele iz Rijada u Taif.

[8] Abdullah el – Anezi, Šeza el – jasmīn min ahbaril mu’asirin, str. 207.

[9] Mehmed ef. Handžić je rođen u Sarajevu 16.12.1906.godine. Po završetku mekteba i ruždije, upisao se u novoosnovanu Šerijatsku gimnaziju, gdje je i maturirao 1926. U jesen te godine otišao je u Kairo i upisao se na univerzitet el-Azhar. Diplomirao je 1931. Po povratku u Sarajevo 1931. godine odslužio je vojni rok u sarajevskoj Vojnoj bolnici. Uskoro iza toga postavljen je i za nastavnika Gazi Husrevbegove medrese (aprila 1932.). Tu je ostao do početka 1937. Kada je premješten u Gazi Husrevbegovu biblioteku za prvog bibliotekara i upravitelja. Pokraj 1939. godine došao je za ugovornog nastavnika na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu. I na jednoj i drugoj dužnosti je ostao do maja 1944.godine. Na višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi Mehmed ef. je predavao Tefsir i Usuli fikh (osnove i šerijatskog prava). Skoro da nema vjerske discipline koju Mehmed ef. nije do u tančina poznavao. Međutim, hadis je posebno volio i proučavao.

image_pdfimage_print