Osmijeh

Kaže Svemogući Allah, dž.š.: “Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine.” (Ali Imran, 159)

“I da on na smijeh i plač navodi.” (En-Nedžm, 43)

Draga braćo, kako da se musliman ne nasmiješi kada ga je Gospodar učinio svojim robom, podario mu islam kao vjeru i poslao mu poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao donosioca radosnih vijesti? Kako da se ne nasmiješi kada su mu pripremljeni raskošni vrtovi i zelene bašče u kojima od svakog rastinja ima par prekrasnih plodova, gusto isprepleteno drveće, sa prelijepim perivojima i padinama?

Nasmiješi se svom zajmodavcu pa ti možda dug oprosti i svome prijatelju pa će ti u pomoć da priskoči.

Kinezi u jednoj mudrosti koju često ponavljaju kažu: “Čovjek koji ne zna kako se treba nasmiješiti ne treba otvarati trgovinsku radnju.”

Kada bi čovjeku na izbor bilo dato mnogo imetka, i ugledna pozicija u odnosu na zadovoljnu i osmijehnutu dušu, čovjek treba da izabare ovo drugo jer kako imetak može koristiti uz namrgođenost? Kako pozicija može koristiti uz mrzovoljnost? Kako može koristiti išta u ovome životu kada je osoba tjeskobna i neugodna, kao da se vraća sa dženaze svoga najmilijeg?

Prenosi se od Ebu Zerra radijellahu ‘anhu da je rekao Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Tvoj osmijeh u lice tvom bratu je sadaka …” (Buhari, Edebu-l-mufred)

U Muslimovom Sahihu nalazi se predaja u kojoj se navodi da je Allahov poslanik nakon sabah-namaza sjedio sa svojim drugovima dok su oni razgovarali o stvarima iz džahilijjeta i smijali se, a Poslanik, s.a.v.s., bi se osmjehivao.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi prilikom svoga smijanja bio sredina između onih čija je priroda bila potpuno mrtva i okrutna i namrgođenih lica, kao i između onih koji bi se mnogo smijali, pretjerivali u šali, te neprekidno se igrali i zabavljali. On bi se u određenim prilikama nasmijao, tako da bi se ugledali njegovi kutnjaci. Međutim, njegov smijeh ne bi toliko trajao da bi mu se tijelo počelo tresti, da bi se počeo uvijati, ili da bi mu se vidjelo grlo.

Ebu Derda, radijallahu anhu, kaže: “Ja nekada svoje srce osvježim sa nešto dozvoljene zabave kako bih bio aktivniji za sprovođenje istine.”

Kada bi Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, išao na neko putovanje, uzjahao bi svoju jahalicu, a potom rekao: “‘Allahu moj, oprosti mi moje grijehe, jer grijehe ne oprašta niko osim Tebe’. Potom bi se nasmiješio. Njegovi ashabi bi ga upitali: ‘A zašto si se nasmijao, Allahov Poslaniče?’ On odgovori: ‘Tvoj Gospodar se smije kada rob kaže: ‘Allahu moj, oprosti mi moje grijehe, jer grijehe ne oprašta niko osim Tebe, i kaže: ‘Moj rob zna da ne oprašta grijehe niko drugi osim Mene'”. (Ahmed, Ebu Davud i dr., sahih)

Sabit ibn Ubjed, r.a., prenosi da je Zejd ibn Sabit, r.a., bio jedna od najduhovitijih osoba u svojoj kući. Izvan svoje kuće bio je ozbiljan poput bilo kojeg drugog čovjeka.

Navodi se da je Omer, r.a., rekao: “Divim se čovjeku koji se sa porodicom ponaša kao dijete, razigran je i veseo, a čim ih napusti postaje ozbiljan”.

Prenosi se da Ebu Derda, r.a., nikada nije razgovarao sa ljudima a da nije bio nasmijan, pa mu je supruga govorila: ”Bojim se da ljudi ne pomisle da si luđak, stalno se smiješ.” On je odgovorio: ”Nisam nikada vidio Poslanika, s.a.v.s., da razgovara a da nije bio nasmijan.” (Eš-šebabu vel-mizah, str. 26)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pričao je priču o posljednjem čovjeku koji će ući u Džennet i izaći iz vatre. Svoga Gospodara će, malo po malo, moliti sve dok mu Allah ne dadne deset puta onoliko koliko je ovaj priželjkivao. Čovjek će reći: “Zar se sa mnom ismijavaš, a Ti si Gospodar svjetova?” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, se nasmijao zbog riječi ovog čovjeka, a Allah, dž.š., je rekao: “Ja se ne ismijavam s tobom, ali Ja šta god hoću mogu da uradim.” (Muslim, sahih)

Kaže Allah, dž.š. : “Ko uradi koliko trun dobra- vidjet će ga.” (Ez-Zilzal, 7) Na Sudnjem danu će svako dobro biti od neprocjenjive vrijednosti, pogotovo za osobe poznate pod nazivom „stanovnici bedema“. To su osobe koje imaju jednaki broj loših i dobrih djela i nalaze sa na bedemu između Dženneta, vječnog uživanja, i Džehennema, mjesta patnje i tuge. Pa će se u toj neizvjesnosti sjećati svih dobrih djela koje su propustitili činiti na dunjaluku, a možda su često zaboravili da se osmjehnu svojoj porodici, komšijama, mještanima i svim ljudima sa kojima komuniciraju. Ne podcjenjujmo nijedno dobro djelo, jer ne znamo povodom čega ćemo ući u Džennet, inšaAllahu teala, a u Džennet se ulazi samo milošću našeg Gospodara.

Treba napomenuti da smijeh, koliko god bio poželjan, nije prikladan u velikoj mjeri, jer Poslanik, s.a.v.s., savjetujući sviju nas kaže: “Nemoj se mnogo smijati, jer pretjeran smijeh umrtvljuje srce”. (Ebu Davud i Tirmizi, hasen) Molimo Allaha, dž.š., da nam podari da živimo sa osmijehom i smrt dočekamo sa osmijehom, radosni i veseli zbog onoga što nam je naš Gospodar pripremio na budućem svijetu. Amin.

Samir Ahmić

Imam džemata Londža, Donji Vakuf

Izvor: sebil.eu

image_pdfimage_print