Osamnaesti hadis: Zabrana putovanja sa mushafom u nevjerničku zemlju ako postoji bojazan da će pasti u njihove ruke

Prenosi se od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se sa Kur'anom putuje u nevjerničku zemlju. (Muttefekun ‘alejhi).

A u Muslimovoj predaji stoji: “Ne putujte sa Kur'anom, jer ja ne mogu garantovati da do njega neće doći neprijatelj.“

Komentar hadisa:

Prvo, kažu učenjaci: „Ako se može garantovati da Kur'an neće niti pocijepan, ili bačen na zemlju ili da ga neće dotaći nevjernik, dozvoljeno je putovati s njim.“

Drugo, zabranjeno je putovati sa mushafom u zemlju koja je u ratu sa muslimanima i koja im je neprijatelj, zato što postoji velika mogućnost da ga zaplijene i ponize.

Treće, dozvoljeno je poslati mushaf poštom ili drugim srijedstvom slanja u zemlje sa kojima su muslimani u miru i imaju potpisane ugovore, u kojima se garantuje sigurnost mushafu.

Četvrto, obavezno je poštivanje mushafa, gdje god je napisan govor Uzvišenog Allaha. Rekao je imam Nevevi rahmetullahi alejhi: „Svi su složni kada je u pitanju obaveza čuvanja i poštivanja mushafa. Pa, kada bi osoba, da Allah sačuva, bacila mushaf u smeće počinila bi nevjerstvo. Ali, kada se osoba koja se ne nalazi u stanju šerijatske čistoće (dženabet, hajz i sl.) boji da mushaf ne bude spaljen, potopljen u vodi, ili da nečist padne na njega, ili da mushaf ne dođe do ruku kjafira, obaveza mu je da ga uzme u takvom stanju, i u tome nema nikakve smetnje.

Peto, zabranjeno je pisanje u mushafu sa bilo kakvom nečistoćom, poput mokraće ili krvi i slično tome. Obavezno je ukloniti takvu nečistoću, a onaj koji je pisao nečistoćom se prijavljuje kod sudije koji će mu presuditi.

Šesto, pokuđeno je pisanje Allahovog govora na podovima i zidovima i slično tome, zato što postoji mogućnost Njegovog gaženja, a pokuđeno je i vešanje Kur'anskih ajeta, također. Allahov govor nije objavljen da se piše i kači na zidovima. Rekao je Omer ibn AbdulAziz rahmetullahi alejhi: „Nemojte pisati Kur'an na mjesta gdje se može gaziti.“

Sedmo, nije od lijepog ponašanja okretati noge prema mushafu, a haram je staviti ih na njega.

Osmo, zabranjeno je gaženje mushafa i njegovo bacanje na zemlju.

Deveto, zabranjeno je uzimanje mushafa jastukom, podmetačem, ili naslanjačem na koji se osoba naslanja. Sve ovo i slično ovome je zabranjeno i od lošeg ophođenja prema Allahovoj Knjizi. Zabranjeno je sedeti na mushafu po idžmau učenjaka.

Deseto, zabranjeno je stavljanje mushafa na kaburovima, kao i pisanje Kur'anskih ajeta po njima.

Jedanaesto, jedna skupina učenjaka je na stavu pokuđenosti ukrašavanja i uljepšavanja mushafa zlatom i srebrom, kao što je rekao Šekik da je vidio Abdullaha ibn Mes'uda, kada je ugledao mushaf ukrašen zlatom, da je rekao: „Najljepše sa čime se može mushaf ukrasiti je njegovo učenje.“

Dvanaesto, bilježi Ebu Davud predaju od Ibn Musejjeba da je rekao: „Nemoj da neko od vas govori: „mushafić, mesdžidić“. Zaistu su oni Allahovi, a Allah je Uzvišen.“

Trinaesto, nema grijeha u spaljivanju pohabanog ili oštećenog mushafa. Ovakav postupak se prenosi od vođe pravovjernih Osmana ibn Affana radijallahu anhu da je poslao svakom vojnom odredu muslimanske vojske po jedan mushaf i naredio im da spale svaki mushaf koji se razlikuje od mushafa kojeg je on poslao. Predaju bilježi Ebu Davud i drugi.

Četrnaesto, u ovom hadisu je dokaz da je hifz (čuvanje) Kur'ana u vrijeme Poslanika sallahu alejhi ve sellem bio dvostruk: čuvanje pamćenjem i čuvanje zapisivanjem.

Petnaesto, bilježi Sujuti od Ebu Bekra Muhammeda ibn Abdullaha ibn Eštetija El-Asfahanija sa njegovim lancem prenosilaca da je rekao: „Kada su sakupili Kur'an i zapisali ga na papir, Ebu Bekr radijallahu anhu je naredio da mu se odredi ime. Neki su rekli: „sifr“, neki su rekli „mushaf“, a Abesinci su ga nazvali „mushaf“. Ebu Bekr radijallahu anhu je bio prvi koji je sakupio Allahovu Knjigu i nazvao ga mushafom.“ Itkan, 1/185.

Iz knjige: “El-erbe'une-l-Kur'anijje” (40 hadisa o Kur'anu)

Autor:  dr. Ahmed el-Ankari