Od dva vjernika Allahu je draži onaj jači

Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Jak vjernik bolji je i draži Allahu od slabog vjernika, a u obojici je dobro. Teži onome što će ti koristiti, traži pomoć od Allaha i nemoj slabiti. A ako te nešto zadesi, ne reci: “Da sam uradio (drugačije), bilo bi tako i tako.”, nego reci: “Tako je Allah odredio i biva onako kako On hoće, jer ono “da sam” otvara šejtanu prostor za djelovanja.” (Muslim, Ahmed, Ibn Madže)

 

Piše: Muhened T.

 

Ovaj časni hadis zaslužuje da bude napisan zlatnim slovima. On treba da bude svjetiljka svakom muslimanu u čitavom njegovom životu, zbog toga što u sebi sadrži veličanstvena značenja, mnoštvo poruka i korisnih mudrosti. U njemu je jasan poziv na čvrsto pridržavanje i ustrajnost u trima stvarima sa kojima se postiže sreća i na dunjaluku i na ahiretu. To su: čvrstoća vjerovanja (iman), težnja korisnom (svrsishodnom) i traženje pomoći od Allaha Uzvišenog. U hadisu se takođe izrazito zabranjuju dvije stvari koje su jedan od velikih razloga nesreća i propasti, a to su: slabost i pusta želja. Ovih pet stvari obrazložićemo u sljedećem:

 

Snaga i jačina vjere

 

Nesumljivo je da se pod riječi “snaga” u ovom hadisu misli na snagu vjere, a ne na snagu tijela, jer ta snaga može i štetiti onome ko je posjeduje ako je iskoristi u nepokornosti i griješenju prema Uzvišenom Allahu. Uzvišeni je kaznio one “snažne i silne” koji su Ga zanijekali i digli se protiv Njegovog Šerijata upotrebljujući svoju snagu u širenju zla i nereda. Kaže Uzvišeni: “Zar ne znaš šta je tvoj Gospodar uradio sa Adom… Gospodar Tvoj je  zaista u zasjedi.” (Prijevod značenja – El Fedžr, 6.-14.)   Jaka vjera i čvrsto ubjeđenje, koje nevolje i iskušenje ne mogu poljuljati niti mu mogu naškoditi olujni vjetrovi strasti i sumnji je ono na šta se cilja u ovom hadisu, jer je to bit sreće i ključ spasa na ovom i na onom svijetu, i to onda kada bude popraćeno činjenem dobrih djela, kao što kaže Uzvišeni: “Onome ko čini dobra dijela, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo mu dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (Prijevod značenja – En-Nahl, 97.)   U pogledu jačine vjerovanja (imana) ljudi se razlikuju. Među njima ima onih sa jakim imanom koje njihova iskrena odlučnost i čvrsta volja tjeraju da čine mnoštvo dobrih djela, i da u tome ustraju, tako da njihov iman stalno jača. Stoga takve vidimo kao neustrašive i hrabre borce u džihadu, kao one koji naređuju dobro, a od zla odvraćaju, i ne brinu se za ono na šta god nailaze na putu pozivanja u ono što je dobro i korisno. Vidimo ih kako strpljivo izvršavaju i ispunjavaju svoje obaveze  prema Allahu poput namaza, zekata, posta, hadža i lijepog ophođenja prema ljudima. Ne slabi im volja i težnja za svim tim stvarima, niti dozvoljavaju sebi da zapadnu u stanje slabosti i malaksalosti. A ima i onih slabih koje njihova slaba volja sprečava da izvršavaju vjerom zadate stvari (vadžibi), a da ne govorimo o dobrovoljnim  djelima (nafilama), poželjnim (mustehabima), te ostavljanju zabranjenih stvari, a onda i onih pokuđenih. Tako oni čine mnoge propuste u robovanju njihovom Gospodaru, pa njihov iman stalno slabi. Zato vidimo da su oni potpuno drugačiji od  prethodno spomenutih. Jačina čovjekovog imana zavisi od stepena tog imana. Kao najbolji primjer za to možemo navesti Ebu Bekra, r.a. Taj plemeniti ashab krhkog izgleda, nadasve nježan, skrušen, plašljiv, milostiv, prošao je kroz mnoge teške situacije u kojima je zauzeo čvrste i odlučne stavove sa kojima je, odredbom Uzvišenog Gospodara, sačuvana ova vjera.  Npr. njegovo ponašanje  i stav na dan smrti Božijeg Poslanika, a.s., kada su muslimani bili izbezumljeni i duboko pogođeni i potreseni tim tužnim događajem, tako da je Omer, r.a., uzeo svoju sablju zaprijetivši: “Onome ko kaže da je Muhammed umro, odsjećiću glavu ovom mojom sabljom.” Tada se Ebu Bekr, stabilan i pribran, popeo na mimber i izjavio: “Onaj ko je obožavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed umro, a onaj ko obožava Allaha, neka zna, da je Allah živi i da neće umrijeti.” Zatim je proučio riječi Uzvišenoga: “A Muhammed je samo Poslanik, a i prije njega su bili Poslanici. Ako  bi on umro ili ubijen bio, zar bi ste se  stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati, neće Alahu nimalo nauditi, a Allah će zaista zahvalne nagraditi.” (Prijevod značenja – Al-Imran, 114.) Kada se većina plemena odmetnula od Islama i počela pripremati da napadne Medinu, većina ashaba je izrazila mišljenje da vojsku koju je  na čelu sa Usamom, r.a., malo prije svoje smrti, Allahov Poslanik pripremio protiv Vizantijaca, treba zaustaviti. A u to vrijeme su muslimani bili po opisu Aiše, r.a., kao ovce u kišnoj noći. Ebu Bekr es-Siddik reče: “Ne tako mi  Onoga u čijoj je ruci Ebu Bekrova duša, kada bi znao da će me divlje zvijeri rastrgati, opet bi poslao Usaminu vojsku kao što je to naredio Allahov Poslanik. I kada u Medini ne bi ostao niko osim mene, opet bi ih je poslao.”

 

I kada su se ljudi među kojima i Omer el Faruk, r.a., kolebali po pitanju borbe protiv otpadnika, Ebu Bekr, r.a., je snažno povikao rekavši mu u lice: “Zar ti, sine Hattabov, koji si bio junak u džahilijetu (predislamskom životu), da budeš kukavica sada u Islamu? Objava je završena i upotpunjena, pa zar da za moga života počne da se krnji? Tako mi Allaha, kada bi me spriječili da uzmem ono što su na ime zekata davali Allahovom Poslaniku, borio bih se protiv njih sve dok  bi sablja bila u mojoj ruci.”

 

Poslanik, a.s., je rekao da je jak vjernik bolji  i draži Allahu od slabog  vjernika, jer je prvi marljiv u izučavanju i traženju istine, i rada po njoj, kao i u nastojanju da uradi što više dobrih djela, i postigne što veću nagradu i kloni se zla i griješenja. Drugi vjeruje, međutim, čini propuste u radu za kuću vječnosti, i mješa dobra i loša djela. Zbog toga njegovo mjesto na imanskoj ljestvici opada a njegov ugled i dostojanstvo su okrnjeni. On mora da se obračunava sam sa sobom i da nastoji povećati svoj iman, tako da bi se priključio prvoj skupini vjernika, ako u njegovom srcu postoji ljubav prema Uzvišenom Allahu, Gospodaru svih svjetova, i strah od Njega.

 

Zatim kaže Poslanik, a.s.: “… A u obojici je dobro.” Znači i kod jednog i kod drugog ima dobra zbog toga što su obojica vjernici. Poslanik, a.s., kaže da je u obojici dobro kako neko ne bi mislio da u slabom vjerniku nema nikakvog dobra jer i pored njegove slabosti, on je bolji od nevjernika i licemjera.

 

“Teži onome što će ti koristiti”

 

Ovo je opći vasijjet (savjet), u kojem Poslanik, a.s. naređuje svakom vjerniku da uloži trud u postizanju raznih korisnih stvari, svejedno ticale se vjere ili ovog svijeta, te da se kloni onoga što je suprotno tome, a to su štetne stvari po vjeru, razum, tijelo, imetak ili čast. Stoga pametni i oštroumni vjernik ne smije propustit priliku da stekne neko korisno znanje, lijepu moralnu vrlinu, obilnu nagradu (sevap), halal-imetak ii neko drugo radno iskustvo, a da je ne iskoristi. On neprestano teži da uradi što više dobrih djela i tako zaradi veću nagradu. Međutim, na žalost, koliko je samo muslimana koji ne znaju za ovaj poslanički savjet i koliko je onih koji znaju za njega, ali ne rade po njemu, tako da ih možeš vidjeti kako troše i upropaštavaju trud i imetak, vrijeme u beskorisne stvari, štaviše žude za onim što će im donijeti samo štetu. Da su samo jedan dio tog dragocjenog vremena proveli u sticanju korisnog znanja ili činjenu dobrih djela, bilo bi bolje za njih. Ali šejtan uljepšava ružna djela kako bi ih onemogućio da zarade sevape i nagrade.

 

“Traži pomoć od Allaha”

 

Kako je  samo divan ovaj Poslanikov, a.s., savjet nakon njegovih riječi: “Teži onome  što će ti koristiti, jer ako je čovjek pametan i razuman,   sigurno će ići za onim u čemu mu je korist. Međutim, može se desiti da bude obmanut sam sobom, misleći da mu je njegovo samopouzdanje dovoljno i da zaboravi traženje pomoći od Allaha, pa tako da ga Uzvišeni Allah prepusti samom sebi. Zato, Allaha radi, ne bi smio zaboraviti da tražiš pomoć od Allaha u započinjanju nekog posla, jer prepreke su mnogobrojne, a potrebe za Allahovom pomoći u svakom trenutku postoje i neophodna je. U hadisu stoji: “Tražite od vašeg Gospodara sve što vam je potrebno, pa makar tražili i vezicu na obući kada vam se prekine.” (Tirmizi, Ibn Madždže)

 

Dakle, makar se radilo i o nečemu malom i sporednom, ne zaboravi tražiti pomoć od Allaha. Pa ako budeš htio da se abdestiš, klanjaš, odeš negdje, ili da nešto ostaviš, imaj u vidu da ti Allah pomaže i da nije Njegove pomoći, ništa od svega toga ne bi mogao ostvariti i postići. Rekao je šejhul Islam Ibn Tejmijje: “Razmišljao sam o najkorisnijoj dovi pa sam zaključio da je to traženje roba da mu Gospodar njegov pomogne u postizanju Njegovog zadovoljstva. A zatim sam je našao u suri El Fatiha u riječima Uzvišenog: “Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo.”

 

Zabrana zapadanja u stanje slabosti i klonulosti duhom

 

Ovo nalazimo u Poslanikovim riječima :”… i nemoj slabiti .” , znači nastavi sa  započetim poslom, ne dozvoli da te obuzme lijenost i ne odgađaj govoreći: “Život je dug, vremena ima napretek, povoljne šanse i prilike su stalno tu…” itd. Pa s obzirom da si procijenio da je ovaj posao koristan i odlučio se da ga uradiš, onda zatraži pomoć od Allaha, započni ga i ne zaustavljaj se i nemoj da te razočara trenutni prekid, nego se osloni na Allaha, ostavi lijenost po strani, kloni se stvari koje prouzrokuju slabost, I uči dovu koju je učio i Poslanik, a.s.: “Gospodaru moj, od Tebe tražim zaštitu od slabosti i ljenosti, jer je slabost (duhovna nemoć), jedna od najopasnijih duševnih bolesti.” Stoga se i Allahov Poslanik, a.s., često uticao Allahu od nje. Ta bolest je, ustvari, nemogućnost roba da iskoristi priliku za činjenje dobrih djela, koje mu dolaze i i tako da zaradi nagradu. Zatim nemogućnost nošenja odgovornosti i ustrajnost u činjenju dobrih dijela. Uzvišeni Allah nam navodi  upečatljiv primjer  o dvojici ljudi, od kojih je jedan bio gluhonijem, koji nije ništa imao i koji je na teretu Gospodaru svome. Kud god ga pošalje, nikada dobro da donese. Da li je  on ravan onome koji traži da se pravedno postupa , a i  sam je na pravom putu?”  (Prijevod značenja – En-Nahl, 76.)

 

Zabrana prepuštanja lažnim  nadama i pustim željama

 

To se vidi  iz  riječi Allahovog Poslanika, a.s.: ” A ako te nešto zadesi ne reci: “Da sam drugačije uradio, bilo bi tako i tako …” Dakle, nakon želje i uloženog truda, zatražio si pomoć od Alalha i nastavio započeti posao. Međutim, desi se da sada ispadne drugačije u potpunosti  od onoga što si planirao i zato tada ne reci: “Da sam uradio ovako, bilo bi ovako i ovako.” Svaki pametan i oštrouman vjernik treba predati svoj slučaj Allahu i reći: “Tako je Allah odredio i biva onako kako On hoće. ” A zatim uložiti trud i pokušati promijeniti svoje trenutno stanje ka boljem i da, koliko je to u stanju, učini sve kako bi ublažio nevolju koja ga je zadesila. Ovo je sigurno bolje od  prisjećanja na tužnu i bolnu prošlost i priželjkivanja onog što nema izgleda da se desi.  On, također, mora uzeti  pouku iz svojih grešaka i priremiti se za ono što dolazi u bliskoj budućnosti, i zapriječiti put šejtanu i ne slušati njegova došaptavanja. Neće mu se odazvati pa makar da bi rekao ono  – da sam..

 

Iz ovoga se izuzima  onaj  što žali za propuštenim  djelima pa kaže “Da sam”, ili ako se radi o nečemu što se  iz nekog razloga ne može uraditi, a ako bi se i uradilo u tome bi bilo veliko dobro.

 

Neke koristi imanske snage

 

Koristi i plodovi imanske snage su mnogobrojni a sadržavaju se u sljedećem: – hrabrost i odvažnost prilikom naređivanja dobra, a odvraćanja od zla bez straha, laskanja i dodvoravanja i bez bojazni od prekoravanja na Allahovom putu. Primjer za ovo su poznati, a od njih ćemo spomenuti primjer čarobnjaka i faraona i primjer male skupine mladića i njihovog naroda  čiju nam je priču Allah, dž.š.,  objavio u suri El-Kehf.

 

– Strpljivost na uznemiravanje i neprijatnosti te podnošenje tegoba i teškoća u ime Allaha i ne pridavanje velike važnosti materijalnoj snazi.

 

– Istinoljubljivost u svim situacijama i pravednost prema bližnjem i onome ko nije blizak. Vjernik će uvijek priznati svoju grešku bez poricanja i oholjenja i reci istinu pa makar bila i gorka i radi Allaha pravedno svjedočiti, pa makar i protiv samog sebe, svojih roditelja, bližnjih i biti pravedan prema neprijatelju, kao i prema prijatelju.

 

– Revnost i ustrajnost u ibedetima, njihovom stalnom praktikovanju i skrušenost u njima na način na koji su to radili mnogi naši ispravni prethodnici, provodeći noći i noći u namazu a dane u postu.

 

Načini postizanja imanske snage

 

– Iskrenost prema Uzvišenom Allahu u riječima, djelima i mislima, tako da se čovjek u potpunosti posveti i preda Uzvišenom, kao što je to On tražio: “Reci: Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja, doista su posvećeni Allahu Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika; i to mi je naređeno i ja sam prvi musliman.” (Prijevod značenja – En-Nam, 162-163.)

 

– Neovisnost od bilo čije druge moći i pomoći osim Allahove. Onaj koji se bude borio sam sa sobom da postigne ovaj stepen, naći će Allahovu pomoć i zaštitu u svemu. Možda je to ono na šta nam ukazuju riječi Allahovog, Poslanika, a.s.: “Što više izgovarajte riječi La havle vela kuvete illa Billah (nema moći ni sile osim Allahove), jer su one blago džennetskih riznica.” (Mutefekun alejhi)

 

– Jednostavan način življenja i napuštanja raskošnog i lagodnog života, jer to pomaže čovjeku da bude strpljiv i izdržljiv i da nedaćama i nesrećama gleda pravo u oči.

 

– Čitanje životopisa Allahovog Poslanika, a.s., i životopisa naših prethodnika općenito, te vođenje računa o stalnom ponavljanju stečenog znanja i prisustvovanja mjestima gdje se ono stiče.

 

– Udaljavanje od griješenja , nepokornosti i ružnih djela, i izbjegavanje svih štetnih stvari, te želja i nastojanje za praktikovanjem nekih sportskih aktivnosti kojima se razvija i jača tijelo poput streljaštva, plivanja, jahanja, borilačkih vještina i dr.

Izvor: islamradostpravovjernih.blogspot.rs

image_pdfimage_print