NAMAZ ZA KIŠU

Definicija namaza za kišu

Namaz za kišu (ar. Salatul-istiska’) je dobrovoljni namaz koji se obavlja na precizno određen način tražeći od Uzvišenog Allaha da iz Svoje milosti spusti kišu.

Propis namaza za kišu

Namaz za kišu je pritvrđeni sunnet (pohvalno djelo), potvrđen praksom Poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovih pravovjernih vladara (halifa nakon njega), neka je Uzvišeni Allah zadovoljan njima, a za šerijatsku utemeljenost ovog namaza su se složili i svi muslimani[1].

Dokaz namaza za kišu

Najbolji dokaz su Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: ”Kad god ljudi budu zakidali na mjerenju i vaganju, biće kažnjeni sušom, nestašicom i tiranijom njihove vlasti. Kada god odbiju dati zekat na svoj imetak, biće im uskraćena kiša s neba, a da nije životinja, ne bi im od nje više ni kap pala”[2].

Mudrost propisivanja namaza za kišu

Uzvišeni Allah je propisao vjernicima namaz za kišu u vremenu suše, kada se osuši zemlja i dugo vremena ne pada kiša, ne bi li se pokorili (ponizili) pred Uzvišenom Allahom i zamolili Ga za kišu. Molba za kišu može se tražiti namazom za kišu u džema'tu ili pojedinačno, ili pak učenjem dove tokom džume (dova koja se uči na kraju hutbe). Ovo nam ujedno ukazuje na slabost čovjeka i njegovu potrebu za Uzvišenim Allahom kao što je rekao Uzvišeni Allah: O ljudi vi ste siromašni, vi trebate Uzvišenog Allaha, a Uzvišeni Allah je nezavisan i hvale dostojan. (Fātir, 15)

Vrijeme i mjesto namaza za kišu

Namaz za kišu se klanja u isto vrijeme kao i bajram namaz. Rekla je Aiša, radijallahu anha: ”Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je izašao da nam klanja salatul-istiska’ kada su se pojavili okrajci sunca”[3].

Što se tiče mjesta, dozvoljeno je klanjati u džamijama, međutim, klanjanje namaza za kišu na otvorenom je preče i bolje.

Opis namaza za kišu

Namaz za kišu se obavlja poput bajram namaza. Klanja se bez učenja ezana i ikameta. Obavlja se na dogovorenom otvorenom prostoru, tako što se uči naglas i obavlja se prije nego se održi hutba.

Namaz za kišu se sastoji od dva rekata, počinje se početnim tekbirom (izgovaranje riječi Allahu ekber – Allah je najveći), kao što je slučaj i u drugim namazima, a zatim se donose tekbiri, donosi se šest tekbira na prvom rekatu, a pet na drugom. Prilikom donošenja ovih tekbira potrebno je podizati ruke do naspram ušiju kao i kod početnog tekbira. Nakon tekbira uči se El – Fatiha i još neka sura iz Kur'ana, kao na primjer sura El-E'ala (Svevišnji). Nakon završetka učenja ovih sura donosi se tekbir i ide se na ruku’. Kada se upotpuni ruku’ i kada se vrati sa sedžde, donosi se tekbir Allahu ekber i još pet tekbira zaredom, podižući ruke pri svakom tekbiru do naspram ušiju, nakon kojih se uči El – Fatiha i sura El – Gašijeh (Teška nevolja). Zatim se ide na ruku’, upotpune se dvije sedžde, tešehud i na kraju predaja selama.

Zatim će imam održati kraću hutbu. Hutba se drži poslije klanjanja namaza, što je sunnet. Imam će tokom hutbe pozvati džematlije da se pokaju, da ostave griješenje, da daju hakk tj. pravo onome kome su nepravdu učinili, da ih podstakne na post i dijeljenje sadake, te da se klone mržnje, zavisti i nepodnošljivosti, jer su grijesi uzrok suše i nestašice, isto kao što su blagostanje i bereket plodovi činjenja dobrih djela.

Zatim će se imam okrenuti prema Kibli i izokrenuti svoj ogrtać, okrećući desnu stranu na lijevu, a lijevu na desnu. To isto će za njim učiniti i prisutni i tako neko vrijeme moliti Allaha da im spusti kišu, a potom se razići. Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: ”Jednom prilikom Allahov Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je, zajedno sa nama, izašao da Allaha zamoli za kišu, pa nam je bez prethodno proučenog ezana klanjao dva rekata namaza, zatim nam održao hutbu i proučio dovu. Potom se okrenuo prema Kibli, digao ruke i izvrati svoj ogrtač pri čemu je njegovu desnu stranu okrenuo na lijevu, a lijevu na desnu”[4].

Potom će se učiti dova, moliti Uzvišenog Allaha da iz Svoje neizmjerne milosti spusti kišu na Zemlju.

Pripremio:

Prof. Ferid Aljović


[1] El – fikhu el – mujesser, Abdullah b. Muhammed et – Tajjar, (1/452).

[2] Ibn Madže (5/149), br. 4019.

[3] Ebu Davud (1/455), br. 1173, Bejheki (3/349), br. 6501.

[4] Ahmed (7/3584), br. 16695, Ibn Madže (2/317), br. 1267, Bejheki (3/344), br. 6475.