3. Suosjećanje sa siromašnima
„Jedna od veličanstvenih intencija posta jeste kušanje gladi i neimaštine i podsjećanje na siromahe koji uvijek pate od neimaštine. Tada se čovjek prisjeti svoje siromašne braće koji neprestano kušaju gorčinu gladi i žeđi. (…) Kako je samo lijepa ova intencija koju Zakonodavac utka u post, i nema sumnje da on uzrokuje međusobnu povezanost duša postača najčvršćom vezom. Da li suosjećamo sa našom braćom kojima je zemlja postelja, a nebo pokrivač, čija je hrana lošeg kvaliteta, a opskrba krajnje oskudna? Zar nam ne dolikuje da dijelimo njihove patnje i budemo od onih koji će ih utješiti? Zato učenjaci spominju da je jedno od imena mjeseca ramazana – mjesec utjehe, jer u njemu bogati tješe svoju siromašnu braću. Ugledajmo se na Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je, po riječima Ibn Abbasa, bio najvelikodušniji čovjek, a to se najviše ispoljavalo u ramazanu. Zato su učenjaci posebno podsticali na iftarivanje postača siromaha, sve bogataše, da ih nahrane i osjete solidarnost sa njima, jačajući tako društvene veze. El-Bejheki prenosi od Ummu Ammare bint Ka’b el-Ensarije da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ušao kod nje, pa mu je spremila da jede, a on joj reče: ’Jedi.’ Ona mu odgovori: ’Ja postim.’ Poslanik reče: ’Kada neko jede kod postača, meleki ga blagosiljaju sve dok ne završe sa jelom.’[1], a u rivajetu kod Tirmizija: ’dok se ne zasite.’[2] Iftarivanje postača ne znači da drugu ili siromahu daš nekoliko hurmi i vodu, već da ga nahraniš dok se ne zasiti, kao što kaže Ibn Tejmijje: ’Cilj iftarivanja jeste da ga zasitiš.’[3], a to dokazuje prethodnim hadisom.
Hadisi koji podstiču na iftarivanje postača jesu i riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ’Ko iftari postača imat će nagradu tog postača, bez da se njemu išta umanji.’[4], i: ’Ko napoji postača, Allah će ga napojiti iz mog vrela tako da ne ožedni dok ne uđe u Džennet.’[5] Poenta je u tome da onaj koji ima viška imetka treba dio toga dati svojoj braći koji nemaju šta jesti, a jedna od najboljih sadaka je ona u mjesecu posta, kada Allah višestruko nagrađuje i na visoke stepene uzdiže. Polazeći od navedenog, učenjaci su puno voljeli udjeljivanje u ovom mjesecu, pa imam Šafija kaže: ’Volim da čovjek posebno bude darežljiv u ramazanu, ugledajući se u tome na Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i zbog potrebe ljudi u tom mjesecu za opskrbom i zauzetosti velikog broja njih postom i namazom, što ih odvraća od sticanja imetka.’[6]“[7]
Nastaviće se inšallah…
[1]Es-Sunenul-kubra, 4/305.
[2] Tirmizi ga ocjenjuje dobrim.
[3] Vidjeti: Ibn Tejmijje, el-Ihtijaratul-fikhijje, 109.
[4] Bilježi ga imam Ahmed sa vjerodostojnim senedom.
[5] Bilježi ga Ibn Huzejme u Sahihu.
[6] Vidjeti: Ibn Redžeb, Leta’iful-me’arif, 315.
[7] Vidjeti: Habbab ibn Mervan el-Hamed, Mekasidus-sijam fiš-šeri’atil-islamijje, 6.