Duhovne dimenzije posta 4. deo

Ja ću ovaj esej ukrasiti navođenjem nekoliko tih koristi i mudrosti, kako bi kroz njih postala jasna divota islamskog šerijata i ljepota njegova. Od tih koristi i mudrosti su:

1.  Ostvarivanje bogobojaznosti kroz robovanje Allahu Uzvišenom. Post je ibadet kojim se čovjek približava svom Gospodaru kroz ostavljanje stvari koje su mu drage i kroz ukroćivanje strasti, kroteći svoju dušu bogobojaznošću i sviješću o Allahovom stalnom nadzoru na svakom mjestu i u svakom vaktu. Zbog ovoga Uzvišeni Allah kaže: O vi koji vjerujete, propisuje vam se post kao što je propisan onima prije vas da bi ste bili bogobojazni. (el-Bekara, 183.) Kada razmislimo o ovoj Allahovoj naredbi možemo zaključiti da On, Uzvišeni, bodri vjernike spominjanjem propisivanja posta prijašnjim narodima, pojašnjavajući im da je post bio propisan izumrlim narodima i da se muslimani ne trebaju čuditi što je propisan i njima. Zatim kaže: ’da biste bili bogobojazni’, i ovo je najuzvišeniji cilj i mudrost propisivanja posta. Post je uzda bogobojaznih, vježba dobrih i Allahu bliskih, i za njega Gospodar svih svjetova posebno nagrađuje mimo ostalih djela. Postač ništa ne radi, već ostavlja svoju strast, svoje jelo i piće, radi Onoga Koga obožava. To je ostavljanje stvari koje duša voli i koje su joj slatke dajući prednost Allahovoj ljubavi i Njegovom zadovoljstvu.(…) Ibn Redžeb el-Hanbeli kaže: ’Od znakova imana jeste da vjernik mrzi ono što inače odgovara njegovoj duši, zato što zna da Allah to mrzi.’[1] Ovo je jedna od najvećih mudrosti posta, vježbanje duše da se boji Allaha i da vrši obračun svojih manjkavosti.

Doista, istinu je rekao Uzvišeni Allaha riječima: Da biste bili bogobojazni, jer je post jedan od najboljih ibadeta za vježbanje duše na bogobojaznost, i jedno od najboljih djela pokornosti koje čovjeka čini pokornim Allahu, posvećenim Njemu, onim ko se bori protiv prohtjeva svoje duše i vrši stalni samoobračun. Sve to za posljedicu ima bogobojaznost, kao što kaže Mejmun ibn Mihran: ’Čovjek neće biti od bogobojaznih sve dok ne bude vršio samoobračun preciznije nego što ortaci obračunavaju jedan drugoga; sve dok ne bude znao porijeklo svoje hrane, svog pića i svoje odjeće.’[2] Tako će se čovjek uspinjati na ljestvicama robovanja Allahu i stepenima odličnosti, jer je istinski sačuvao ovaj emanet.

Nekada se čovjek osami i kod sebe ima nešto hrane, te se njegov apetit pojača i potreba za jelom pokrene, ali on to sputa snagom bogobojaznosti i zauzda uzdama svijesti o Allahovom nadzoru, i zato je post tajna između čovjeka i Gospodara. Ibadet posta je ibadet čovjekove nutrine, zbog čega je Uzvišeni Allah rekao u hadisi kudsiju: ’Svako djelo pripada čovjeu osim posta. On pripada meni i ja posebno nagrađujem za njega, jer je ostavio strast, hranu i piće radi Mene.[3] Ovo ostavljanje koje biva isključivo radi Allaha predstavlja naš put ka Džennetu i brisanje grijeha. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ’Ko bude postio ramazan vjerujući i očekujući nagradu od Allaha, bit će mu oprošteni svi grijesi.’[4] Riječi: ’vjerujući’, znače vjerujući u njegovu obaveznost, a riječi: ’očekujući nagradu’, znače: imajući svijest o tome da će dobiti nagradu od svog Gospodara.[5]

Dovoljno je to što vjernik kroz svoj post osjeća da je istinski rob Allahu, a doista je potpunost slobode srazmerna potpunosti robovanja Allahu. Čovjek ne jede osim kada počne vrijeme koje je Allah odredio za iftar, i ne počinje sa postom osim u vrijeme koje je Allah odredio za post, što predstavlja potpuno robovanje Allahu i izvršavanje čovjekovog emaneta prema Gospodaru. Zato je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ’Post je emanet, i neka svako od vas čuva svoj emanet.’[6] Činjenica je da ima muslimana koji su nemarni u čuvanju ovog emaneta kojeg im je Allah povjerio, a primjer toga je slučaj kada su Englezi više puta iskušavali radnike muslimane, navodeći ih da se iftare time što bi nepostačima davali višestruke plate nego postačima, da bi nakon ramazana postupili suprotno, pa su postačima davali višestruke plate, a nepostačima ih umanjili ili bi ih otjerali, naglašavajući im da su oni izdajnici jer su iznevjerili svoju vjeru.[7]

Poenta je da musliman treba udružiti svoj post sa bogobojaznošću, [8] javno i tajno, i da njegov post bude u skladu sa Sunnetom. Zato, ko bude postio više nego što je propisao Mudri Zakonodavac, poput onog ko posti od sabaha do jacije, takav ne praktikuje post koji vodi bogobojaznosti; ili ko se nakon posta iftari duhanom, alkoholom i drugim prljavim stvarima, takav se ne ubraja u one kojima je post povećao bogobojaznost i svijest o Allahovom nadzoru, iako je i takav bolji nego onaj ko uopšte ne posti.“[9]

Nastaviće se inšallah…

[1] Vidjeti: Leta’iful-me’arif, 288.

[2] Vidjeti: Ebu Nu’ajm, Hiljetul-evlija’, 4/89.

[3] Muttefekun ’alejh.

[4] Muttefekun ’alejh.

[5] Vidjeti: el-Izz ibn Abdisselam, Mekasiduš-šeri’ah, 34.

[6] Bilježi ga el-Hara’iti u djelu Mekarimul-ahlak, sa dobrim senedom.

[7] Vidjeti: Abdurrahman ed-Deusiri, Es-Saumu medresetun turebbi, 36.

[8] Tj. post mu treba biti sredstvo i alatka za jačanje bogobojaznosti. Alatka pomaže u obavljanju posla i olakšava ga, ali ne obavlja sama posao, već onaj ko je koristi, svojom voljom. Tako ni post neće sam po sebi čovjeku stvoriti bogobojaznost, već je čovjek taj koji treba posjedovati volju da bude bogobojazan i ispravan nijjet, a post će mu u tome puno olakšati kao što alatka olakšava radniku u obavljanu posla. (op. prev.)

[9] Vidjeti: Habbab ibn Mervan el-Hamed, Mekasidus-sijam fiš-šeri’atil-islamijje, 3-5.