Sažetak intencija posta
Habbab ibn Mervan el-Hamed, govoreći o intencijama posta, kaže: „Poznato je da je jedno od Allahovih lijepih imena – el-Hakim – Apsolutno Mudri. Ovo Njegovo ime iziskuje da sve ono što je On propisao, odredio i naredio bude radi veličanstvene mudrosti. Uzvišeni Allah nas nije obavezao ibadetima da bi nas mučio, ili radi samog izvršavanja naredbe, ili zbog Njegove potrebe za njima, jer: Allah je Neovisan, a vi ste ovisni. (Sura Muhammed, 38.) Allah je propisao ibadete zbog njihove koristi i odgojne uloge, kako bi nam bili poputbina na putu ka Njemu. Zato je rekao imam el-Bejdavi: ’Pomno iščitavanje vjerskih tekstova ukazuje na to da je Allah Uzvišeni propisao propise radi dobrobiti robova.’[1] Te mudrosti i ta uzvišena značenja se ne mogu dokučiti osim uz istraživanje i pomno iščitavanje šerijatskih tekstova, i to učenjaci nazivaju: razumijevanje intencija šerijata.
Sigurno je da kada se propisi vežu za njihove razloge i intencije – ljudi bivaju uvjereni u njih i to ima veliku ulogu u njihovom izvršavanju na način koji im i dolikuje. Mnogi ljudi izvršavaju ibadete bez njihove suštine, a možda je jedan od uzroka takvog stanja manjkavost njihovog znanja. Oni ih izvršavaju kao da se radi o običajima i tradiciji naslijeđenoj od predaka, ne osjećajući njihovu slast, i ne okorištavajući se od njih onako kako se to traži od njih. Zato je prikladno da kažem nešto o veličanstvenim intencijama i mudrostima posta. Učenjaci su nauci o intencijama šerijata davali veoma visoku poziciju, a Šejhul-Islam Ibn Tejmijje je rekao: ’Ko shvati mudrost Zakonodavca, taj je istinski fekih.’[2] Također je rekao: ’Istinsko razumijevanje vjere jeste spoznaja mudrosti, intencija i ljepota šerijata.’[3] Zato nam je veoma važno shvatiti tu božansku istinu, i spoznati da je od potpunosti robovanja Gospodaru svih stvorenja – da naši ibadeti budu iskreni radi Njega Uzvišenog, i u skladu sa Sunnetom najbolje poslanika, Muhammeda ibn Abdullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Naši ibadeti nam trebaju pomoći u povećavanju imana, moraju imati uticaj na duše i (djela) tijela, jer u suprotnom neće biti ibadeti već adeti. U tom slučaju, musliman se treba bojati da ne bude poput munafika, koji klanjaju i hadždž obavljaju bez da im se ikakva dobra djela za to pišu. Naprotiv, pišu im se grijesi i loša djela, a sve to zato što ti ibadeti nisu prodrli u nutrinu njihovih srca, što ih je dovelo u stanje da budu: ’Gluhi, nijemi i slijepi, nikako da se osvijeste.’[4]
Također, s obzirom da smo Allahovi robovi, obaveza nam je da se pokorimo šerijatskim tekstovima, bilo da dokučimo njihovu mudrost ili ne, i moramo biti svjesni da su ti ibadeti počast nama i da se njima uzdižu naši stepeni kod Allaha. Štaviše, u potpunost naše slobode spada naše robovanje Allahu Uzvišenom.“[5]
Zatim kaže: „Stoga, znamo da nam je post propisan radi uzvišenih ciljeva i veličanstvnih mudrosti, o čemu Ibnul-Kajjim kaže: ’Ono što želimo reći je da je Allah propisao post Svojim robovima iz milosti i dobročinstva prema njima, zbog koristi posta koje svjedoče zdravi umovi i čista ljudska priroda, i učinio ga je njihovim štitom…’[6]
Nastaviće se inšallah…
[1] Vidjeti: el-Minhadž, 233.
[2] Vidjeti: Ibn Tejmijje, Bejanud-delil ala butlanit-tahlil, 351.
[3] Vidjeti: Ibn Tejmijje, Medžmu’ul-fetava, 11/354.
[4] Sura el-Bekare, 18.
[5] Vidjeti: Habbab ibn Mervan el-Hamed, Mekasidus-sijam fiš-šeri’atil-islamijje, 1.
[6] Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Zadul-me’ad, 2/30.