Duhovne dimenzije posta 1. deo

Duhovne dimenzije posta

 

Ibnu Kajjim el-Džeuzijje kaže: „Intencija posta je sprečavanje duše u zadovoljavanju strasti, njeno odvajanje od uobičajenih radnji i korigovanje snage strasti, kako bi duša bila spremna tražiti ono u čemu se nalazi vrhunac njene sreće i užitka, i prihvatiti ono sa čime se pročistiti i u čemu je njen vječni život; kako bi glad i žeđ otupili oštricu njenih strasti duše i opomenuli je na gladne siromahe. Sužavanjem hrane i pića sužavaju se putevi šejtanu i zauzdava se snaga tijela od pokoravanja prirodi čovjeka u onome što mu šteti na dunjaluku i Ahiretu. (…)

Postač ne radi ništa, već samo ostavlja svoju strast, svoju hranu i piće, radi svog Gospodara Kojeg obožava. To je ostavljanje stvari koje duša voli i kojima se sladi, zbog davanja prednosti Allahovoj ljubavi i Njegovom zadovoljstvu, i post je tajna između roba i Gospodara koju ne vidi niko osim Njega. Ljudi mogu vidjeti njegovo ostavljanje vanjskih stvari koje kvare post, ali ne mogu vidjeti da on ostavlja svoju hranu, piće i strast u ime Allaha i radi Njega, a to je suština posta.

Post ima začuđujući uticaj na čuvanje dijelova tijela i unutarnje snage, koju čuva od dolaska stvari koje, ako njome ovladaju, pokvarit će je. Post utiče i na pražnjenje duše od prezrenih i prljavih stvari koje su prepreka njenom zdravlju. Post čuva zdravlje srca i tijela, i vraća im ono što su im ukrale ruke strasti. Zato je post najveći pomoćnik u postizanju bogobojaznosti, kao što Allah Uzvišeni kaže: O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni. (el-Bekare, 183.) Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ’Post je štit.’, i naredio je post onome ko ima jaku strast za brakom, a ne može da se oženi, jer on svezuje ovu strast.

Poenta je u tome da je Allah ljudima propisao post iz Svoje milosti i dobročinstva prema njima, kako bi ih zaštitio, jer se u njemu nalaze mnoge koristi koje svjedoči zdrav razum i neiskvarena ljudska priroda. Kad je u pitanju post najpotpunija uputa je Poslanikova uputa, i njenim slijeđenjem se najbolje stiže do cilja, i ona je najlakša za duše. Pošto odvraćanje duše od onoga na šta je navikla predstavlja jednu od najtežih stvari, propisivanje obaveznosti posta je odloženo do polovine islama, poslije Hidžre, kada se u dušama ustabilio tevhid i namaz, i kada su navikle na kur’anske naredbe. Tako su duše prebačene na post postepeno.“[1]

 

Stepeni posta

 

Ibn Kudame el-Makdisi kaže: „Post ima tri stepena:

  • post običnih masa,
  • post posebnih,
  • i posebnih među posebnima.

Što se tiče posta običnih masa, to je suzdržavanje stomaka i spolnog organa od zadovoljavanja strasti. Što se tiče posta posebnih, to je suzdržavanje pogleda, jezika, ruke, noge, sluha, vida i ostalih dijelova tijela od grijeha. Što se tiče posta posebnih među posebnim, to je post srca od niskih želja i misli koje ga udaljavaju od Allaha, i potpuno odvraćanje srca od svega mimo Allaha. Tumačenja ove vrste posta su izložena na drugom mjestu.

U adabe posta posebnih spada spuštanje pogleda, čuvanje jezika od govora koji nekog može uznemiriti, bilo da je to zabranjeni, pokuđeni ili halal govor koji je beskoristan, i čuvanje ostalih dijelova tijela. U hadisu kojeg bilježi Buharija stoji da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko ne ostavi ružan govor i postupanje po njemu, neka zna da Allahu ništa ne treba njegovo ostavljanje hrane i pića.’[2] To znači da Allah neće mari za njegovo djelo, i da neće pogledati u njega, jer se on suzdržao od onoga što mu je inače halal u vremenima u kojima ne posti, a nije se suzdržao od onoga što mu je u osnovi uvijek haram.

U adabe posta spada i to da se čovjek ne treba prejedati u toku noći, već treba jesti odmjereno, jer insan nije napunio posudu goru od stomaka. Ako se čovjek prejede na početku noći, nije ni za šta sposoban u ostatku noći, a ako se najede na sehuru, nije ni za šta sposoban skoro do podne. To je zato što puno hrane izaziva lijenost i malaksalost, tako da čovjek propusti poentu posta, jer je poenta posta da čovjek osjeti slast gladi i da ostavi ono što mu duša želi.

Što se tiče dobrovoljnog posta, znaj da se on praktikuje u dobrim danima, od kojih se neki ponavljaju jedanput godišnje, poput posta šest dana mjeseca ševvala poslije ramazana, ili dana Arefata, Ašure i deset dana mjeseca zul-hidždžeta i muharrema; neki se ponavljaju svakog mjeseca, poput prvog, srednjeg i posljednjeg dana, i ko bude postio na početku, sredini i kraju mjeseca lijepo je postupio; s tim da je bolje da posti tri bijela dana. Neki od tih dana se ponavljaju svake nedjelje, poput ponedjeljka i četvrtka, a najbolji post je Davudov post, a.s., koji je postio svaki drugi dan, i to u sebi objedinjuje tri cilja:

  1. Da se duši da njeno pravo u danu u kojem ne posti, a da se posveti ibadetu u danu u kojem posti. Tako se spaja između njenog prava i njene obaveze, i to je pravedno;
  2. Da dan jela bude dan zahvalnosti, a dan posta – dan strpljivosti, a iman se sastoji od dvije polovine: zahvalnosti i strpljivosti;
  3. Ovaj post je korsiniji u borbi protiv prohtjeva duše, jer se premesti u drugo stanje kad god se navikne na jedno.“[3]
Nastaviće se inšallah…

 

[1] Vidjeti: Ibnu Kajjim El-Džeuzijje, Zadul-me’ad fi hedji hajril-ibad, 2/27-29., Mu’essesetur-risale, Bejrut, 1994.

[2] Muteffekun alejh.

[3] Vidjeti: Muhtesaru minhadžil-kasidin, 47-48.