Dovođenje djece u džamiju – dozvoljeno ili zabranjeno

Piše: Adnan Maglić
Zadnje dvije decenije muslimani ovih prostora svjedoče buđenju uspavanoga bošnjačkog ummeta. Vjernici sada svakodnevno mogu saznati nešto novo o svojoj vjeri, što im je u prijeratnom periodu i komunističkoj  vladavini bilo zabranjeno. Svjetlo istine, Allahovom voljom, dolazi do ljudskih srca i polahko ali sigurno mijenja njihov život. Sve je više ljudi koji se ponose reći da su muslimani i da žive islam u svim segmentima svoga života. Primjetno je da i džamije nisu kao što su nekada bile. Prije se u njih ulazilo samo za Bajram, a ako se radilo o malo boljoj mahali, onda su se džamijska vrata i kapije otvarale i petkom. Danas su naše džamije ”male košnice”. Muslimani su shvatili vrijednost džamija u islamu, vrijednost džemata i zajedničkog namaza.
Osjetivši ljepotu živog i praktičnog islama, oni žele to svjetlo podijeliti i sa svojom porodicom. Zato ćemo danas često vidjeti kako babo ponosno ide sa svojim malim sinčićem u Allahovu kuću da svome Gospodaru padne na sedždu. Džamije su nekada bile samo za stare, ali eto, doživjeli smo da se u njima čuju i piskavi dječiji glasići koji se nemirno šire po mahfilima i džamijskim kupolama. Iako je svima drago tu dječicu vidjeti u džamiji, ona nerijetko znaju napraviti nered i galamu te ometati klanjače dok zajednički ili pojedinačno obavljaju namaz. Zbog toga se jedan dio džematlija opravdano pita koliko je šerijatski ispravno dovoditi mlađu djecu u džamije i na taj način ometati druge ljude dok skrušeno stoje pred Uzvišenim Allahom i Njemu na sedždu padaju. U sljedećih nekoliko redaka pokušat ću barem djelimično ponuditi odgovor na ovo pitanje koje smo sigurno svi nekada sami sebi postavili.
Ovo pitanje možemo posmatrati sa dva aspekta: 
1.    dozvoljenost ili zabrana dovođenja djece u džamije,
2.    koji su to uvjeti koji se moraju ispuniti da bi djeca mogla boraviti u džamiji.
Prvo: Jedan dio učenjaka malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba smatra da je u džamiju zabranjeno dovoditi djecu ispod sedam godina. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadis koji prenosi Vasile ibn El-Eskea u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nemojte dovoditi u džamije malu djecu i bezumnike (lude ljude), nemojte u njima kupovati i prodavati, raspravljati se i podizati glasove.” Hadis bilježi Ibn Madže (1/247), Bejheki u Sunenu-s-Sugra (3/254) i Sunenul-Kubra (10/103), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (8/132).
Međutim, spomenuti hadis nije vjerodostojan. U lancu prenosilaca se između ostalih nalazi i Haris ibn Nebhan koji je, po konsenzusu hadiskih učenjaka, slab (daif). Slabim su ga ocijenili imam Buharija, Ahmed ibn Hanbel, Ebu Hatim, Nesai i drugi. Ibn Kesir u svom Tefsiru (6/68) kaže: Lanac prenosilaca ovog hadisa je katastrofalan i pun je hadiskih mahana.
Drugi dio učenjaka smatra da je općenito dozvoljeno dovoditi malu djecu (otprilike ispod sedam godina) u džamiju. Ovo mišljenje zastupaju sljedeći učenjaci: imam Nesai, Ibn Redžeb, Nevevi, Ibn Hadžer, Ševkani i drugi. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadise:
1) Ebu Katade, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Dok smo sjedili u mesdžidu pojavio se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći u naručju Umamu, kćerku Ebu el-Asa ibn El-Rabie. Njena majka bila je Zejneba, kćerka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je a ta mala djevojčica sjedila mu je na ramenima. Kada bi otišao na ruku’, spustio bi je, a kada bi ustajao, ponovo bi je podizao sa sobom. Tako je radio sve dok nije završio svoj namaz.” Hadis bilježi Ebu Davud (1/345), Nesai (2/45), Bejheki u Sunenul-Kubra (1/127), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (22/440), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim. Kaže Hafiz ibn Hadžer u Fethul-Bariju: ”Ovaj hadis je dokaz za dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije.” Fethul-Bari (2/276).
2) Enes, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, začuo bi plač djeteta koje je došlo sa svojom majkom pa bi učio lakše i kraće sure.” Hadis bilježe Muslim (2/44) i imam Ed-Darekutni (2/86).
3) Enes ibn Malik, radijallahu anhu, kaže: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Zaista ja stupim u namaz i želim da u njemu dugo ostanem, ali onda začujem plač djeteta te skratim namaz zbog sažaljenja koje osjeća majka prema njemu.” Hadis bilježe imam Buharija (2/120) i Muslim (2/44).
4) Abdullah ibn Šeddad prenosi od svoga oca da je rekao: ”Jedne prilike nam je na akšamu ili jaciji došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći Hasana ili Husejna (prenosilac hadisa se ne sjeća). Prošao je u mihrab, spustio dijete i donio početni tekbir. Klanjao nam je, ali se na jednoj sedždi u toku namaza neobično dugo zadržao. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, ashabi su ga upitali: ‘O Allahov Poslaniče, u toku namaza si jednu sedždu neobično odužio pa smo pomislili da ti se nešto desilo ili da ti se ne spušta objava.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori im: ‘Ništa se od toga nije dogodilo, nego mi se na leđa popeo ovaj moj sinčić te ga nisam htio požurivati dok ne upotpuni svoju potrebu.”’ Hadis bilježi imam Nesai (2/229), Hakim u Mustedreku (3/181), Imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (7/270), Bejheki u Sunenul-Kubra (2/263), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim.
Svi citirani hadisi, a i drugi koje nisam spomenuo, nedvojbeno ukazuju na dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije. U džamiji će dijete naučiti obavljati namaz, učiti Kur’an, prisustvovati predavanjima i kroz to graditi svoju islamsku ličnost.
Međutim, ovdje se sada postavlja pitanje: ako je već dozvoljeno dovoditi djecu u džamiju, kako se onda nositi sa bukom i galamom koju prave i da li postoje određeni uvjeti koje staratelj mora da uzme u obzir kada dovodi svoje dijete?
Iako su islamski učenjaci dozvolili dovođenje djece u džamije, radi gore citiranih hadisa, oni su u isto vrijeme postavili određene uvjete koji se moraju ispuniti kako bi u Allahovim kućama vladala harmonija, a ne anarhija i nered.
Imam Malik upitan je o maloj djeci koju roditelji dovode u džamije pa je odgovorio: ”Dozvoljeno je dovoditi djecu ako njihovo djetinjasto ponašanje ne ometa klanjače i ako se smire kad ih upozorimo. Međutim, ako ometaju klanjače, onda smatram da ih ne treba dovoditi u džamiju.”
El-Mudevene (1/253)
Mustafa es-Sujuti, učenjak hanbelijskog mezheba, u svojoj knjizi Metalibu uli-n-nuha, kaže: ”Sunnet je spriječiti djecu da, igrajući se, podižu glasove u džamiji.” (6/4)
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje: ”Potrebno je čuvati džamiju, zaštititi klanjače od bilo kakvog uznemiravanja, spriječiti djecu da dižu glasove, eventualno uprljaju džamijsku prostirku itd., pogotovo za vrijeme namaza jer je to veliki šerijatski prijestup.” Fetava kubra (2/86), Medžmuatul-fetava (22/204).
Ibn Redžeb, govoreći o učenju Kur’ana naglas u mesdžidu, u komentaru Sahihul-Buharije kaže: ”Ako imamo čovjeka koji sam klanja i naglas uči Kur’an i to učenje ometa njegovog brata koji klanja pored njega, onda je ovakav postupak zabranjen.” Fethul-Bari li Ibn Redžeb (2/568)
Ako je zabranjeno uznemiravati muslimana u namazu učenjem Kur’ana, kako onda pravdati uznemiravanje klanjača dječijom galamom.
Kaže šejh Usejmin, r.h.: ”Dozvoljeno je dovoditi manju djecu u džamiju pod uvjetom da ne uznemiravaju klanjače. Međutim, ako ih uznemiravaju, onda ćemo im zabraniti da dolaze u džamiju. Najbolji način zabrane jeste da razgovaramo sa njihovim roditeljima i objasnimo im da galame i prave buku te na taj način ometaju džematlije koje obavljaju namaz.” Na drugom mjestu kaže: ”Ometanje klanjača je zabranjeno jer ih to uznemirava dok su u namazu. Jedne noći je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao u mesdžid a ashabi su pojedinačno klanjali i podizali svoje glasove učeći Kur’an pa im je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio i rekao: ”Nemojte se nadvikivati učeći Kur’an”, a na drugom mjestu kaže: ”Nemojte jedni druge učenjem uznemiravati.” Ovo ukazuje na to da je zabranjeno upražnjavati sve ono što ometa klanjača dok je u namazu.” Fetava nurun ala-d-Darb (17/386)
Kaže šejh Abdullah ibn Abdurrahman Džibrin: ”Zabranit ćemo maloj djeci i njima sličnima da dolaze u džamiju onda kada osjetimo da će se u njoj igrati i zabavljati. Znamo da je u prirodi djece skaču i igraju se, prave buku i galamu, što na kraju ometa klanjače i učače u džamiji, one koji zikre ili podučavaju druge korisnim znanostima. Takvu djecu roditelji obično jako teško smire. Ako su u namazu, onda se okreću, pomjeraju naprijed i nazad, pružaju ruke i igraju se nogama. Sve to ometa onoga koji klanja pored takvog djeteta, utječe na njegovu koncentraciju i skrušenost u namazu te mu umanjuje nagradu. Zbog toga bi roditelji trebali zabraniti manjoj djeci da dolaze u mesdžid sve dok ne budu sigurni da će se njihova djeca lijepo ponašati u džamiji, dok ih ne poduče poštivanju mjesta u kojem se nalaze i nauče da se brinu o čistoći džamije, dok ne budu sigurni da neće praviti buku i galamu i na taj način smetati klanjačima te oskrnaviti svetost Allahove kuće u kojoj se nalaze.”

Rezime:
Iz spomenutih citata vidimo da djecu možemo podijeliti u dvije skupine:
Prva skupina su ona djeca koja ne uznemiravaju klanjače ili ako su i nemirna prestaju sa galamom kada ih roditelj opomene i upozori. Ovakvu djecu je dozvoljeno dovoditi u džamiju.
Druga skupina su ona djeca koja uznemiravaju klanjače, a kada ih roditelj opomene ili upozori, ona i dalje nastavljaju sa galamom i bukom. Ovakvu djecu nije dozvoljeno dovoditi u džamiju jer uznemiravaju muslimane i ometaju ih u obavljanju namaza. A Allah najbolje zna!

Izvor: minber.ba

image_pdfimage_print