Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, neka je salavat i selam na Njegova najodabranijeg roba, Muhameda, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu časnu porodicu i njegove plemenite ashabe i sve one koji slijede put njegove generacije do Sudnjega dana.
Glavne osobine haridžija:
1. da su mladi (Buharija, br. 5057, od Alije, radijallahu anhu);
2. da su nezrelog razmišljanja i nesuvislih snova (ibid.);
3. da pričaju najboljim govorom kojeg koriste ljudi (Kur'an i Sunnet) (ibid.);
4. da im iman njihov ne prelazi grla. (ibid.);
5. da izlaze iz vjere kao što strijela izlazi iz plijena i ne vraća se u njega, ili kao što strijela prolazi kroz plijen (Muslim, br. 2469, od Ebu Zerra, radijallahu anhu; Buhari, br. 5058, od Ebu Se'ida el-Hudrija);
6. da su slabog razumjevanja (fikha) vjere, jer se navodi da njihovo učenje Kur'ana ne prelazi njihove grkljane (Muslim, br. 2318);
7. da su poznati po pobožnosti, jer je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „…njihove namaze-molitve bi svaki od vas smatrao značajnijim od svog namaza, i njihov post bi svaki od vas smatrao značajnijim od svog posta, i njihovo učenje bi svaki od vas smatrao značajnijim od svog učenja.“, a u drugoj predaji: „Omaložavat ćete svoje namaze pored njihovih namaza.“ (Muslim, br. 2467);
8. da su najgora najgora stvorenja ili najgori od svih stvorenja: (Muslim, br. 2469, od Ebu Zerra, radijallahu anhu), i rekao je Imam Ebu Abdullah Ahmed b. Hanbel, rahimehullah: „Haridžije su pokvarenjaci, ne poznajem na dunjaluku pokvareniju skupinu od njih.“ (Ebu Bekr El-Hallal, Es-Sunne, 110);
9. ubijaju sljedbenike islama, a ostavljaju idolopoklonike (Muslim, br. 2451, od Ebu Seida El-Hudrija);
10. da cjepidlače i pretjeruju u vjeri (Ibn Ebi Asim, Es-Sunne, br. 930, od Abdullaha b. Amra, radijallahu anhuma);
11. da kleveću svoje vođe i optužuju ih da su zalutali i sl. (Muslim, br. 2316, od Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhu, da je Abdullah b. Zul-Huvejsira optužio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da nije pravedan);
12. da su napali najbolju skupinu ljudi. (Buharija, br. 6933), i doista, borili su se protiv skupine koju su predvodili ashabi na čelu sa Alijom, radijallahu anhu, a to je potvrdio i Ebu Seid El-Hudri, radijallahu anhu, koji je bio u skupini ashaba sa Alijom, radijallahu anhu (Muslim, br. 2323 );
13. da se pozivaju na Kur'an i slijeđenje Kur'ana, ali griješe u njegovom razumijevanju i načinu dokazivanja (Ebu Davud, br. 4765, od Ebu Seida El-Hudrija i Enesa b. Malika, radijallahu anhuma);
14. da ne poštuju ulemu i učene, niti njihovo mjesto u islamu, i zbog toga su prve haridžije umislile da su učevniji od Alije, Ibn Abbasa i ostalih ashaba, radijallahu anhum (Nasir el-Akl, El-Havaridž, evelul-fireki fi tarihil-islam, str. 38);
15. da iskazuju strogoću u pridržavanju vjere i pobožnost, što naknadno dovodi da im se drugi dive a ujedno do samoobmane, a samoobmana je jedan od uzroka zablude novotara, i prilaz od šejtanovih prilaza preko kojih prilazi vjernicima, pobožnjacima, mudžahidima, ako se ne pridržavaju sunneta (Ibn Ebi Asim, Es-Sunne, br. 945), a Ibn Abbas, radijallahu anhuma, tvrdi da nije vidio pobožnijih od njih, te da su na njihovim licima tragovi od sedždi (Medžmea'ul-zevaid, 6/240);
16. da ih Ibn Omer, radijallahu anhuma, smatra najgorim ljudima pa kaže: „Uzeli su ajete koji su objavljeni o nevjernicima i sproveli ih na mu'mine.“ (Buhari);
17. da njihovi namazi neće prelaziti njihovu ključnu kost, tj. njihovi namazi neće biti primljeni (Muslim, br. 2467, od Alije, radijallahu anhu);
18. da onome koji ih ubije pripada velika nagrada (Muslim, br. 2328, od Alije, radijallahu anhu) a u predaji Ebu Seida El-Hudrija, radijallahu anhu, navodi se: „Blago se onom koji ih bude ubijao i na tome putu bude ubijen.“ (Ebu Davud);
19. da proljevaju krv nevinih, onih čije je ubijanje šerijatom zabranjeno, bilo da se radi o muslimanima, nevjernicima, ili njima samima vršenjem samoubistava. (Muslim, br. 2333, od Alije, radijallahu anhu);
20. da su kao što je rekao Alija, radijallahu anhu: „Govore svojim jezicima istinu koja ne prelazi njihova grla, oni su najmrža stvorenja Allahu.“ (Muslim, br. 2468, od Alije, radijallahu anhu);
21. da su oni prvi koji su u povijesti pocijepali i razjedinili saff muslimana i proglašavali ih nevjenicima zbog velikih grijeha. (Ibn Tejmijje, Medžmu'ul-fetava, 3/349, 7/279);
22. kad god se od njih pojavi generacija biva poražena. (Ibn Madže, br. 174, od Ibn Omera, radijallahu anhuma);
23. da će se među njima, u velikoj vojsci, pojaviti dedždžal. (Ibn Madže, br. 174, od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Pojavit će se skupina ljudi koja će učiti Kur’an, ali on neće prelaziti njihove grkljane. Kad god se od njih pojavi nova generacija, bit će poraženi, i ponovio je to više puta, a zatim rekao: ‘Sve dok se među njima ne pojavi dedždžal.“, hadis br.: 174, i Albani, rahimehullah, kaže da je hasen, u “Sahihul-džami”, br. 8171);
24. da su od onih, u čijim srcima je zejg – sklonost ka zabludi. (Kao što je spomenuto u tefsiru ajeta: „…Oni u čijim srcima je zastranjenost slijede one(ajete) što nisu sasvim jasni… “ Alu Imran, 7, i tefsiru ajeta: „Na Dan kada će neka lica pobijeljeti, a neka pocrnjeti.“ Alu Imran, 106, da se odnose na haridžije, bilježi Ahmed, rahimehullah, od Ebi Umame, radijallahu anhu, hadis br.: 22313);
25. da proglašavaju muslimane nevjernicima zbog velikih grijeha. (Šerhu akidetit-tahavijje, od Ibn Ebil-Izza El-Hanefija, rahimehullah, str. 298);
26. da su oni, od onih koji najviše zloupotrebljavaju kijas – analogiju. (El-Milel ve nihal od Eš-Šehrestanija, rahimehullah, kaže da je to posebno izraženo u novijim generacijama haridžija, za razliku od prvih haridžija,čije zablude su bile zasnovane na pogrešnom shvatanju šerijatskih tekstova, 1/116, );
27. da proglašavaju nevjernicima one koji se ne slože sa njihovim mišljenjem, i dozvoljavaju njihovu krv i ubijanje njihovih žena i djece. (Ovo je posebno bilo izraženo kod podsekte havaridža koji se zovu El-Ezarike, Levamiul-envaril-behijje, od Es-Sefarinija, rahimehullah, 1/86);
28. da smatraju obaveznim ubijanje vladara i onoga ko je sa njim zadovoljan, a onaj koji nije zadovoljan njegovom vladavinom, njegovo ubijanje ne smatraju dozvoljenim, osim ako pomogne vladara ili dovodi u sumnju vjeru haridžija. (Ovo je posebno izraženo kod El-Adžarida, još jedne haridžijske podsekte, Levamiul-envaril-behijje, 1/87);
29. da neće prestati se pojavljivati dok se ne izađu sa dedždžalom. (Rečeno je Aliji, radijallahu anhu, nakon pobjede nad prvim hardžijama: „Hvala Allahu koji je razrahatio Svoje robove od njih. Ne, nikako, tako mi onoga u čijoj ruci je moja duša, još će se oni pojavljivati sve dok zadnji od njih ne izađu sa dedždžalom, Levamiul-envaril-behijje, 1/87);
30. da smatraju neispravnim imamet – vlast griješnog vladara. (Mekalatul-islamijjin, od Ebu Hasana El-Eš'arija, rahimehullah, 1/204);
31. da tvrde da se pridržavaju vanjštine Kur'ana ali ih pogrešno shvaćanje Kur'ana dovelo do ubjeđenja da vjerovjesnici mogu činiti i velike i male grijehe, a na osnovu pogrešnog tumačenja ajeta: „da bi ti Allah opostio grijehe koji su prethodili i one koji će poslije doći“, El-Feth, 2 (Vjerovjesnici, kod nekih od njih mogu i nevjerstvo počiniti, pa se pokajati, El-Havaridž, akideten ve fikren, Amir En-Nedžar, str. 54);
32. da odbacuju sunnet ako jasno ne podržava ono što su oni shvatili od Kur'ana. (Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rahimehullah, Medžmu'ul-fetava, 13/48);
33. da se razilaze među sobom, podvajaju, frakcionaše, zbog toga su prisutne njihove razne podsekte, i borbe između njih. (Kaže Allah Uzvišeni: „…da je on od nekoga drugog, a ne od Allaha, oni bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.“, En-Nisa’, 82, El-Havaridž, akideten ve fikren, str. 55-68);
34. da su psi stanovnika Vatre. (Šerh usuli iatikad ehlis-sunneti vel-džemat, 8/1232);
35. da se predstavljaju kao oni koji naređuju na dobro i odvraćaju od zla, a u stvarnosti iskrivljuju šerijatske tekstove koji govore o tome i s njima opravdavaju suprostavljanje i izlazak na vladare muslimane i ubijanje neistomišljenika. (Eš-Šeria’. str. 22, Havaridž, evelul-fireki fi tarihil-islam, str. 37);
36. da se koriste govorom uleme i koriste njihove izraze. (Rekao je Imam el-Adžurri, rahimehullah: „ Nebi trebalo, onome ko vidi šta rade haridžije, od izlaska na vladare, pravdeni oni bili ili nepravedni, sa njihovim džematom, isukanih sablji, dozvoljavajući ubijanje muslimana, nebi trebalo da bude zaveden i zadivljen njihovim učenjem Kur'ana, njihovim dugim stajanjem u namazu, njihovim redovnim postom, niti njihovim lijepim ilumskim – naučnim govorom, ako je njihov mezheb – pravac haridžijski.“, Eš-Šeria’, str. 28);
37. da dokazuju sa ajetima veida (prijetnje) a zapostavljaju ajete v'ada (obećanja). (Poput prijetnji za velike grijehe, koje nisu isto kao Allahova obećanja, pa svaki počinilac velikog grijeha ne znači da će na njemu biti ispunjena Allahova prijetnja za veliki grijeh koji je počinio, možda mu Allah oprosti isl., Havaridž, evelul-fireki fi tarihil-islam, str. 38);
38. da požuruju u donošenju presude i davanju naziva i propisa, kao naprimjer presuđivanje i davanje naziva i propisa ko je nevjernik. (Havaridž, evelul-fireki fi tarihil-islam, str. 146);
39. da sude o onome što je u srcima ljudi, od toga je presuđivanje i tekfir na osnovu pretpostavki i sumnji – šubhi. (Havaridž, evelul-fireki fi tarihil-islam, str. 147);
40. da pozivaju na odvajanje od ostalih muslimana i neučestvovanje u društvenom životu sa drugim muslimanima, pa ne školuju se u školama, univerzitetima muslimana, ne rade i ne preuzimaju državničke funkcije, stanovanja sa drugim muslimanima isl. (Kao što su postupili prve haridžije, sa prvobitnom muslimanskom zajednicom, zajednicom ashaba, pa su se od njih odvojili, nisu učili pred ashabima, nisu živjeli s njima, obavljali službene funkcije u društvu itd., Dirasetu anil-fireki ve tarihil-muslimin, str. 137).
Zastanimo kod ovih osobina, rasmislimo o njima…
Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je, zbog ozbiljnosti i štetnosti haridžijske prijetnje, njenog kontinuiteta, dvosmislenosti njihovih zabluda, izražene mogućnosti da vjernik upadne u ovu zabludu, ukazivao, upozoravao, do u detalje navodio puteve, svojstva, karakteristike, onih kojih upadnu u ovu zabludu, da bi se vjernik pazio, čuvao, klonio ove zablude i puteva koji njoj vode. Samo jedan detalj, dovoljan je išaret, da će zadnji od njih izaći, podržati i pomoći dedždžala. Koji vrhunac zablude, da podrže dedždžala, koji predstavlja vrhunac tagutizma, suprostavljanja Allahu, azze ve dželle, i na kraju da stanu uz njega, a neće izaći u osnovi da ga podrže, nego da popravljaju društvo, uspostavljaju šerijat, naređuju na dobro i odvraćaju od zla, i slične parole pod kojima su ubijali najbolje ljude ovoga ummeta, ashabe i mnoge druge…Koliko je onih koji žele dobro al ga ne postignu. Riječi Abdullaha ibnu Mesuda, radijallahu anhu, o nekim haridžijama iz njegovog doba.
„Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje!“ (Alu Imran, 8)
Neka je Salavat i Selam na posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe. Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svijetova.
U Medini, gradu Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
12. 05. 1436. h.g.
Priredio: Adnan Fetić, prof.