Borba za prestiž

Borba za prestiž

Iz kur’anskih ajeta ne možemo izvući zaključak da je dunjaluk zlo, nešto čega se čovjek treba samo ču­vati zbog njegove upropaštavajuće uloge. Kur’anska poruka ide za sljedećim: časni ajeti ukazuju na sva iskušenja i opasnosti koje nudi dunjaluk u svojoj ra­skošnosti; zatim, nije poenta u ostavljanju dunjalu­ka već u našoj budnosti. Ove postavke su sasvim jasne jer da njegove poruke drugačije znače u pitanju našeg odnosa prema dunjaluku došli bi do kontra­dikotornosti; vjernici bi bili samo isposnici, a bogat­stvo bi držali drugi. Isposnici bi u današnjem svijetu bili ovisnici o drugima i živjeli bi na tuđi račun.

Vjernik polazi od nekoliko postavki u razumije­vanju života na ovom svijetu:

a) dunjaluk je mje­sto koje je stvoreno za nas, sa svim svojim blagoda­tima.

„On je Taj Koji je za vas stvorio sve što je na Zemlji…“(El-Bekare, 29);

„Ako biste pokušali izbrojiti Al­lahove blagodati, nikada ih ne biste mogli izbrojiti…“ (En-Nahl, 18);

b) vjernik ne vidi u ovom svijetu isklju­čivo zlu pojavu bez ikakvih blagodati. Ovaj svijet je za njega polazna stanica za onaj svijet koji dolazi iza njega, zbog toga je i nazvan Ahir(et).

Kada Kur’an go­vori o dunjaluku kao užitku samoobmane (Ali Imran, 185) ili kao kratkotrajno uživanje (Ali Imran, 197); ili igra, polazna radost, krasna predstava koja je uzrok međusobnog takmičenja i pohlepe za više imetka i djece (El-Hadid, 20); i sa sličnim porukama na drugim mjestima, treba­li bismo znati da nas, pri tome, poruke ajeta vraća­ju na spoznavanje istinske svrhe života. Ovo je važ­no tim prije, jer u spoznavanju svrhe života čovjek će se okretati u onom smjeru gdje se ide ka vječno­sti. Svrha i sreća čovjekovog života ne iscrpljuje se zadovoljstvima na ovom svijetu.

Još jedna činjenica koju moramo imati pri pameti jeste da je čovjek na­mjesnik na Zemlji. Ta uloga mu je dodijeljena od njegovog Stvoritelja. Stoga, nije prirodno da čovjek bude rob dunjaluka, on se mora ponašati i živjeti na Ze­mlji kao namjesnik. Sve ovo nas upućuje ka našem stremljenju ka ahiretu, traženje smisla i trajne sreće upravo tamo, u onom što dolazi poslije dunjaluka.

Ovdje su bitna još dva momenta.

Prvo, svaki onaj čovjek koji dadne prednost dunjaluku (odnosno prolaznom i relativnom) nad ahiretom (odnosno vječnom i apsolutnom) propada. „Izbjegavaj za­to one koji se okreću od svakog sjećanja na Nas i koji samo žele život ovosvjetski. To je njihova ra­zina znanja…“ (En-Nedžm, 29-30); Žetva je uvijek bila rezul­tat posijanog, odnosno, čovjekovog truda. Evo na­grada shodno ljudskim težnjama: „Ko bude želio usjev Onoga Svijeta, usjev njegov ćemo i povećati! A ko bude želio usjev Ovoga Svijeta, dat ćemo mu ga, ali na Onom Svijetu on nema nikakva udjela!“ (Eš-Šura, 20);

Drugo, čovjek mora biti svjestan da dunja­luk ne isključuje vjeru. Neki ljudi žive jednostavno u zamci promišljajući otprilike ovako: ili vjera ome­ta da se bavimo dunjalukom ili dunjaluk ne dozvolja­va da budemo pravi vjernici. I jedno i drugo je ne­ispravno. Neispravna su neka rezonovanja naših ljudi, poput onih da fizički radnici ne mogu klanja­ti jer nisu čisti ili da ni jedan biznismen ne može bi­ti vjernik jer je duhovno uprljan. Zašto su neisprav­na takva rezonovanja? Islam je vjera koja rezultira ispravnim odnosom prema svemu.

Prema tome, ovaj svijet treba ostaviti sa stanovišta čežnje ali ne i sa stanovišta rada i sticanja za život.

„Zaokuplja vas nadmetanje u zgrtanju imetka. Sve dok grobove ne posjetite!“ (Et-Teka­sur, 1-2)

Cilj navedenih ajeta, a Allah najbolje zna, jeste da ukaže na određene uzroke propasti čovjeka. Up­ravo, početak sure Et-Tekasurukazuje da čovjek pohlepno sakupljajući imetak, prepuštajući se, pri tome, dunjaluku i uživanju na njemu, ide ka svo­joj sopstvenoj propasti. Kako navodi Vahidi u svom Esbābun-nuzūlu (najpoznatijem djelu o povodi­ma objavljivanja Kur’ana) ova sura se odnosi na dvi­je kurejšijske familije čiji su se prvaci sporili oko to­ga ko je brojniji. Uslijed nezadovoljstva jednih na­kon što se ispostavilo da su brojniji oni drugi, dol­azi prijedlog da se broje mrtvi. Jednostavno, išlo se do te mjere da su posjetili mezarje i brojali svo­je mrtve. Radilo se o familijama Benu Abd Menaf i Benu Sehm.

U jezičkom smislu riječ ‚tekasur‘ nosi značenje nadmetanja (u nečemu), prepirati se o broju, sma­trati mnogobrojnim.

Mufessiri (komentatori) Kur’ana su posvetili mnogobro­jne stranice svojih komentara dočaravajući nam značenje međusobnog ljudskog nadmetanja.

Imam Et-Taberi u svom tefsiru, Džami’u-I bejanu, značenje tekasura vidi u ljudskoj želji za preimućstvom. Da kažemo ovdje da klasični mufessiri Kur’ana, uglavnom, navode slična kazivanja o značenju ove riječi (navode iste ajete, hadise, služe se sličnom ar­gumentacijom). Taberi navodi riječi Katade: „Neki ljudi, nadmećući su govorili: ‚Imamo više imetka od tih i tih a nisu primjećivali da svaki dan neko od njih preseli na onaj svijet. Tako mi Allaha nisi prestali bi­ti u tom stanju sve dok nisu svi pomrli‘.“ On također veli: „Govorili su: imućniji smo od tih i tih ljudi sve dok nisu radi toga umrli u zabludi.“ U Taberijevom tefsiru nailazimo na riječi Mutarref bin Abdullah Eš-Šuhejra koji prenosi da je njegov otac došao kod Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u trenutku dok je on učio suru Teka­sur. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je tada rekao: „Sine Ademov, tebi od ovog svijeta ne pripada do ono što si pojeo i tako uništio, ono što si obukao i poderao i ono što si po­dijelio kao sadaku i sačuvao za onaj svijet“[1].

Ibn Kesir tumačeći drugi ajeti kaže da ljude konstantno zaokuplja nadmetanje u umnožavanju imetka, da više imetka i djece steknu. To im odvra­ća pažnju od onog svijeta, te ih takav osjećaj proga­nja dok ne umru.

U svim tefsirima nalazimo vrlo zanimlji­va i bremenita značenja prva dva ajeta sure Tekasur, kao naprimjer: ‚zaokuplja vas nadme­tanje imecima i djecom, sve dok ne umre­te i u kabure pokopani ne budete‘. Mufessiri redovito naglašavaju da je to put čovje­kove propasti jer želja za nadmetanjem odvra­ća ga od onoga što bi ga stvarno trebalo zanimati. Pod tekasurom-nadmetanjem i umnožavanjem se misli, navode mufessiri Kur’ana, na ono što čo­vjeka zaokuplja od Allaha. Izraz elhakum-zaokuplja vas je specifičan za ono što zaokuplja od zikra/spominjanja Allaha i spremanja za ahiret. Ako se, pak, dunjaluk koristi za spominjanje Allaha onda dunjaluk nije pokuđen, i tada on nije zabava. Zbog toga je u hadisu rečeno: „Dunjaluk je proklet. Pro­kleto je sve što je na njemu osim spominjanja Alla­ha/zikra i onoga što je njemu u službi.“[2]

Koji su to vidovi današnjeg međusobnog nad­metanja, odnosno, šta je to što ponajviše danas za­okuplja čovjekovu pažnju, odvraćajući ga od vjere u Uzvišenog Allaha? Ako pozornije posmatramo današ­nju situaciju, prekomjerne ljudske želje koje su pu­ki izrazi zabave i igre (lehv ve le’ib), njihove težnje u vidu pohlepe i isticanja u imetku, broju djece, u zna­nju, časti i dostojanstvu, zaista se pitamo šta je da­našnji tekasur i koje je njegove značenje i manife­stacije? Ako imamo na umu da se ljudi danas sve vi­še povlače u sebe, udaljuju se jedni od drugih, gubi se osjećaj međusobne solidarnosti, jednostavno vri­jeme je nedostatka vremena (svakome fali vremena a vrijeme je konstanta kao i prije stotinu godina, ne mijenja se vrijeme već se ljudi mijenjaju), lahko mo­žemo napraviti link između neutaživih ljudskih že­lja i poriva (rekli bismo, današnjih tekasura) sa ne­minovnim posljedicama koje smo već neke nabroja­li. Evo konkretne posljedice: mi kao vjernici smo za­duženi dijeljenjem sadake. Koliko toli­ko ispunjavamo tu dužnost. Međutim, u svijetu tekasura zaboravljamo na osnovno islamsko pravilo­: osmijeh je sadaka. To smo izgubili u međusobnim komunikacijama. Ko nas više pita šta je sa nama ia­ko je sasvim primjetno da baš nije sve u redu. A ka­mo li da ga interesuje da nam matrijalno pomogne! Ovo su očite posljedice naše zaokupljenosti sa dunjalukom.

Navedimo još jedan slikovit primjer. Po­često smo u situaciji kada ljudi iz tih razloga, sasvim svjesno i savjesno prešućuju istinu, na primjer, ne­će da kaže ni ono šta misli niti da javno posvjedoči istinu pred svojim pretpostavljenim, šefom ili direk­torom iz bojaznosti da će biti uskraćen njegove po­hlepne i neutažive želje. Šta nam nedostaje? Nedo­staje nam iskrenosti koja se izgubila u našem teka­suru. Onaj koji nema iskrenosti u srcu, širi neiskre­nost u svom okruženju. U konačnici, niko nije osvo­jio dunjaluk, a dunjaluk je svakog (ko se upuštao u borbu) pobijedio. Čovjekovim spuštanjem u mezar, ostavlja ga dunjaluk, prijatelji (koji su ga lažno bo­drili u borbi), rodbina, uža porodica, a samo ostaju dobra djela i istinska spoznaja o sebi.

Jedno je sigurno, postoji neutaživa žeđ današ­njeg čovjeka za međusobnm nadmetanjem. Samo što danas još fizički ne prebrojava svoje mrtve kako bi se i tim hvalisao. Nadmetanje u imetku, u znanju, u porijeklu je odlika današnjeg čovjeka. Ta osobi­na je prisutna u tolikoj mjeri da se ne odvaja od ljudi do zadnjeg momenta života na ovom svijetu. Kako kaže Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Čovjek stari i oronjava, ali dvi­je osobine uz njega ostaju: pohlepa i nada u dug ži­vot.“[3]


[1] Bilježi Muslim (8/211), br. 2958, Ibn Hibban (2/474), br. 701.

[2] Bilježi Tirmizi (4/151), br. 2322, Ibn Madže (5/231), br. 4112.

[3] Bilježi Buhari (8/90), br. 6421, Muslim (3/99), br. 1047.

image_pdfimage_print